BiH u baražu za Europsku uniju - hoće li ikad proći dalje?

Rat, Olimpijada 1984., Sarajevski atentat – sve su to asocijacije na BiH. U posljednje vrijeme, i kvalifikacijski baraž za Europska i Svjetska prvenstva u nogometu je postao jedna od tih asocijacija.

Nesreća koju bh. reprezentativci imaju i kontinuirana ispadanja upravo u baražu mogu se možda pripisati i lošoj karmi.

Klupom plavo-bijelih su prošle mnoge nekadašnje nogometne legende, od Blaža Sliškovića i Mehe Kodre do današnjeg selektora Safeta Sušića. Ipak, baraž je bio i ostao neprelazna prepreka bh. reprezentativcima.

Izbor igrača u bilo kojoj svjetskoj reprezentaciji izaziva nekakve reakcije javnosti, a posebno u zemljama s dugom nogometnom tradicijom kakve su BiH i njeni susjedi.

Međutim, specifičnosti BiH se odnose i na „nacionalni“ izbor igrača, pa se često mogu čuti komentari o postotku zastupljenosti pojedinih nacionalnosti unutar reprezentacije. I dok se možemo nadati kako će u reprezentaciji igrati uvijek samo najbolji igrači, to nije slučaj sa stručnim štabom.

Nacionalni ključ u trenerskoj ekipi mora biti zadovoljen, a još se pamti slučaj kada je jedan nogometni trener iz Federacije BiH, Srbin po nacionalnosti, trebao postati pomoćnik Miroslava Ćire Blaževića.

Suludi nacionalno-nogometni propisi su odredili da mjesto pomoćnika selektora pripada Srbinu iz Republike Srpske, a ne iz FBiH. Nacionalni kriteriji su se već odavno uvukli i u nogomet, a upravo taj „ključ“ nacionalnosti, a ne stručnosti možda predstavlja prepreku prolasku bh. reprezentacije na najveća svjetska nogometna natjecanja.

Nacionalni ključevi nisu potekli iz nogometa, već su se u ovaj sport uvukli iz politike, i to one proistekle iz Daytona. Dejtonski sporazum je zaustavio rat i formirao kakvu-takvu državu koja je trebala funkcionirati kroz jedan određeni poslijeratni period.

Sve manjkavosti Dejtonskog sporazuma su tada bile prihvatljive jer je postignut glavni cilj – prekid rata. Sedamnaest godina poslije, država BiH i dalje igra kvalifikacijske utakmice za pristup Europskoj uniji, ali je od ove zajednice udaljenija nego reprezentacija od finala Svjetskog prvenstva. Razlog tome je upravo sporazum iz Daytona.

Ako zamislimo Europsku uniju kao Europsko prvenstvo u nogometu, onda BiH već dvadeset godina neuspješno igra kvalifikacije. I domaće i gostujuće utakmice se igraju u borbi za stvaranje funkcionalne države koja će ravnopravno moći odmjeriti snage s ostalim momčadima/članicama Europske unije.

Niz manjkavih, nelogičnih, donekle čak i anticivilizacijskih stavaka i članaka Daytona, Bosnu i Hercegovinu drže na dnu kvalifikacijske ljestvice za pristup Europskoj uniji.

Poznati slučaj „Sejdić-Finci“ je samo jedan od problema s kojim se BiH susreće, zato smiješno zvuče najave vodećih bh. političara kako će rješavanje ovog slučaja omogućiti početak pristupnih pregovora.

U ovom slučaju se krši i temeljni dokument temeljne međunarodne organizacije: UN-ove povelje o ljudskim pravima i pravo čovjeka da bira i bude biran. Ali Dervo Sejdić i Jakub Finci su samo najpoznatiji primjer diskriminacije unutar BiH, dok istovremeno manje zapaženo prolaze slučajevi diskriminacije Srba u Federaciji, te Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj. Hrvat ili Bošnjak ne mogu postati predsjednici RS-a, a Srbin ne može postati predsjednik Federacije. Hrvat iz RS-a ne može postati hrvatski član predsjedništva BiH, isto kao ni Srbin iz Federacije ma koliko je možda bolji kandidat od nacionalno-geografski podobnog kandidata.

I baš zato rješavanje slučaja Sejdić-Finci neće dovesti do početka pregovora ukoliko se riješi partikularno, a ne u sklopu sveobuhvatnih ustavnih reformi koje će onemogućiti bilo kakvu diskriminaciju ili bilo kakav budući sličan slučaj.

Dervo i Jakub su svojom tužbom protiv države uvelike pomogli ubrzavanju reformi, iako njihov slučaj traje već godinama. Unatoč presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, bh. političari još nisu usvojili potrebne ustavne reforme kojima bi svi građani BiH imali ista prava na prostoru cijele države. Ako bi se svaka pojedinačna tužba zbog diskriminacije protiv države rješavala kao i ova, onda je pitanje datuma početka pristupnih pregovora zapravo retoričko pitanje.

Građanima se pogrešno poručuje da je ovaj slučaj jedina prepreka početku pregovora, a indirektno i da su ova dvojica svojevrsni „krivci“ za ovakvo stanje. Dvojica ljudi koji žele ostvariti svoja prava ugrožavaju, dakle, one koji im ta prava uskraćuju. Slučaj koji nekako previše podsjeća na Njemačku '30-ih godina, Južnu Afriku '80-ih i Mississippi '60-ih godina XX. stoljeća.

Bosni i Hercegovini je dakle potrebno provođenje presude Europskog suda za ljudska prava, ali ne zasebno, već u sklopu korjenitih, čak i revolucionarnih, ustavnih promjena koje će omogućiti ravnopravnost svih svugdje. Kako se možemo nadati ravnopravnosti unutar Unije, ako svi građani nisu ravnopravni unutar svoje države?

Zbog toga što prije mora doći „pretpregovornih“ pregovora između najjačih političkih snaga u BiH o ustavnim reformama koje će riješiti sve aktualne i eventualne buduće prepreke pristupa Europskoj uniji.

Poruke bh. političara koji najavljuju rješavanje spomenutog slučaja i konzekventni početak pregovora je zapravo prebacivanje odgovornosti na Europsku uniju pred očima građana kako bi se opravdao vlastiti nedostatak volje za sveobuhvatnim reformama.

Od kraja rata 1995., lokalni političari su živjeli na račun humanitarnih organizacija koje su smirivale nezadovoljstvo naroda kroz humanitarnu pomoć. Vrijeme „humanitare“ je već odavno prošlo, a sada se očekuju konkretni potezi onih koji za svoj posao dobivaju i previše dobre plaće. To bi se u nogometnoj terminologiji moglo reći: sada basnoslovno plaćamo osrednjeg igrača koji uopće neće da igra.