Poricanje genocida i zločina u Bosni i Hercegovini je ukorijenjen u retorici i psihološkim mehanizmima, dok se žrtve silovanja i seksualnog nasilja suočavaju s problemima naplate štete i još ne postoji sistematski napor u smislu pamćenja i podizanja svijesti o ovom problemu, rečeno je na Ljetnoj školi “Žene, mir, sigurnost 2025“.
Profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Edina Bećirević je kazala da, kada promatramo obrasce poricanja zločina i genocida, danas možemo prepoznati kontinuitet ratnih ciljeva.
Kazala je da međunarodna javnost kada se govori o ratu i genocidu, obično to svodi na genocid u Srebrenici, što je jedini slučaj koji ima međunarodnu presudu.
“Važno je shvatiti da povjesničari i sociolozi genocida, koji se bave komparativnom perspektivom različitih slučajeva genocida u povijesti, uključujući Armeniju, holokaust, čak i Kambodžu, zapravo promatraju genocid kao proces. To nije nešto što se može svesti na samo nekoliko dana za jedan jedini događaj”, navela je Bećirević.
Da bi se genocid nastavio, kako je rekla, važno je da država stoji iza toga, a svi znanstvenici, kada proučavaju genocid u BiH, naglašavaju ulogu Srbije koja je uključivala planiranje, financiranje, organizaciju, vojne trupe i tako dalje. To također zahtijeva kontrolu nad medijima i propagandom.
Istakla je da je oni koji negiraju genocid često kažu da nisu svi ljudi u Srebrenici ubijeni i da nije bilo namjere da se svi ubiju.
Bećirević je tijekom predavanja govorila o poricanju genocida kao procesu koji je ukorijenjen u retorici, psihološkim mehanizmima. Navodi da to nije samo moralni i povijesni problem, već je i geopolitička strategija.
“Ako pratite vijesti o odnosima između entiteta Republike Srpske, autoritarnog, autokratskog režima Milorada Dodika, njegovih odnosa s drugim autoritarnim zemljama poput Srbije, Mađarske, Rusije, onda zapravo možemo vidjeti da se i oni slažu oko jednog, a to je poricanje genocida. Rusija podržava Dodika i njegovu secesiju poricanjem genocida”, navela je Bećirević.
Ljetna škola “Žene, mir, sigurnost 2025.“ okupila je 50 sudionika iz 11 zemalja, čiji je cilj osnažiti buduće lidere u oblasti sigurnosti i opremiti ih znanjem i alatima potrebnim za integraciju rodnih perspektiva u sigurnosne politike i učešće u procesima donošenja odluka.
Inger Skjelsbaek, profesorica na Univerzitetu u Oslu i istraživačica, kazala je da se tek od 1990-ih godina počelo govoriti o percepciji seksualnog nasilja kao ratnog oružja i nečega što je imalo vojno-politički utjecaj, što je vrlo bitna promjena.
Spomenula je ratove na Pacifiku kada su žene koje su preživjele silovanja bile stigmatizirane, mnoge su izvršile samoubojstvo ili se nisu vratile kućama, imale djecu, te su tek od 1990-ih počele da govore o tome. Posebno one, kako pojašnjava, koje su bile u Sjedinjenim Američkim Državama i imale podršku civilnog društva.
Za razliku od ratova u prošlosti kada se nije puno dokumentiralo seksualno nasilje ili je dosta kasnije prijavljivano, od 1990-ih godina dobivamo dokumentaciju o ovome povezanu sa sukobima.
Dio mandata Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kako je rekla, bilo je dokumentiranje seksualnog nasilja povezanog sa sukobom.
“To ne znači da su trebali ići i nešto učiniti da ga zaustave. Naravno, to bi bilo idealno. Ali barem je pažnja posvećena početku dokumentiranja i prikupljanja dokaza započela prilično rano. Za Ruandu je bilo malo sporije. Počeli su kasnije. Ali ipak, također tamo imate puno dokumentacije. Glavni izvještaj o tome što se dogodilo došao je 1997. godine, tako da je bilo malo kašnjenja, ali ipak, prilično brzo”, kazala je Skjelsbaek.
Istakla je da je ovaj pristup promijenio narativ i mehanizme odgovora i način na koji govorimo i razumijemo seksualno nasilje povezano sa sukobima.
Denis Džidić, direktor Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), kazao je da ni nakon 30 godina poslije rata nemamo točne podatke koliko je osoba silovano i ubijeno i da imamo procjenu da je preko 180.000 ljudi preživjelo neku vrstu mučenja.
Tijekom rata MKSJ-a, kako je rekao, dogodile su se ključne stvari u smislu međunarodnog sistema kaznenog postupanja koji su značajni u smislu definiranja načina na koje se seksualno nasilje za vrijeme rata može procesuirati prema međunarodnom humanitarnom pravu.
Što se tiče Suda BiH i procesuiranja ratnih zločina, Džidić je kazao da su bile samo 84 osuđujuće presude za seksualno nasilje u ratu. Kazao je da BiH nikada nije sistemski pristupila tranzicijskoj pravdi, odnosno reparaciji, institucionalnoj reformi i garanciji neponavljanja.
Istakao je problem reparacije i isplate nematerijalne štete žrtvama seksualnog nasilja i da one moraju, nakon kaznenog procesa, same podizati tužbu kako bi tužile počinitelja i tražile isplatu štete, a time i otkriti svoj identitet.
“Samo je jedna žena dobila novac od počinitelja jer se ta osoba izvinula, prihvatila svoju krivicu i dobrovoljno joj dala novac. Nijedna osoba koja je ikada osuđena pred sudovima u BiH za višestruko seksualno nasilje nikada nije dobrovoljno pristala da isplatiti odštetu žrtvi višestrukog seksualnog nasilja”, kazao je on.
Istakao je da do sada nikada nije napravljen spomenik za preživjele žrtve seksualnog nasilja u ratu. Činjenica da postoji projekt i ideja da se izgradi nešto poput centralnog spomenika je dobar način podizanja svijesti.
“Do sada, u ovih 30 godina, ne vidimo nikakav sistematski napor u smislu pamćenja ili podizanja svijesti o ovom problemu”, zaključio je Džidić.
Adrijana Hanušić, stručnjakinja za dokumentiranje seksualnog nasilja povezanog sa sukobima i tranzicijsku pravdu, kazala je da je za istinski osjećaj pravde potrebno žrtvu staviti u središte sudskog postupka. Važno je, kako je rekla, pružiti žrtvi da aktivno sudjeluje u tom procesu.
“Moramo ostati svjesni činjenice da čak i u najboljem scenariju dobro vođenih suđenja, ona ne doprinose reparaciji nakon nasilja. Ne mogu izliječiti traumu”, navela je Hanušić.
Percepcija pravde je individualno pitanje koje varira od žrtve do žrtve, njima je potrebna veća prepoznatljivost onoga što se dogodilo i osuđivanje toga u zajednici, dodala je ona. Prema njenim riječima, za žrtve je važno da se zločinci ne veličaju.
“Kazna zatvora mora biti razmjerna težini zločina. Moramo se boriti protiv stigmatizirajućih primjedbi, stavova i radnje koje su prisutne tijekom sudskog postupka”, dodala je ona, piše Detektor.
