"Bio je 23. siječnja 1994. godine, vrlo se dobro sjećam tog dana, bila je nedjelja. Tradicionalno smo išli na misu, nakon toga bio je obiteljski ručak, a mi djeca smo izašli van igrati se. Bio je lijep, sunčan dan. Igrali smo se kod Rudnika, na Aveniji, dolje kod Mostarke – netko s loptom, netko na biciklu", započinje sjećanje Marijofil Šarić, jedan od onih koji su tog kobnog dana ranjeni od minobacačke granate koju je ispalila Armija BiH. Ovih dana kaže, nije sav svoj, a sve je to posljedica traume, ipak je bio premlad. Bio je samo dijete od 14 godina.
Braća Armin i Damir Rizvan, brat i sestra Emil i Emaila Meškić imali su od 10 do 13 godina. Poginuli su zajedno igrajući se ispod koša u stambenom naselju iza zgrade Mostarka daleke ratne 1994. godine. Minobacačka granata ispaljena sa druge strane, ratom podijeljenog grada, pala je ispred trafo stanice, na zidu koje je bio postavljen koš. Ispod koša u ratom raskrvavljenom gradu, djeca su sebi pronašla koliko toliku zaštitu i bijeg od smrti i patnje. Vjerovali su da su sigurni, igrajući se, zaštićeni ispod koša, skriveni iza visokih zgrada koje su ih okruživale sa svih strana. No, nisu bili. Tog dana prekinuti životi koji još nisu stigli ni započeti, a iza njih je ostala tišina koja traje desetljećima.
Tog dana se biciklom vozio sa svojim prijateljem Draganom Šarićem. Kaže, vozili su se prema Balinovcu i u jednom trenutku je počelo granatiranje.
"Kada je započelo, uhvatila nas je panika. Nije pala jedna granata, palo ih je više, dvije ili tri, ne znam točno.Kada smo se vraćali s Balinovca prema Aveniji, odnosno prema Rudniku gdje sam tada živio, došli smo pored Mostarke. Iz prolaza su nas upozoravali momci, znali smo ih mi, nije tada u Mostaru bilo toliko puno djece. Rekli su nam da bježimo jer je tu prije par minuta netko poginuo", pojašnjava misleći na četvero nevine djece koji su taj dan izgubili život.
Na prvu su mislili da se s njima šale i da je to samo neslana šala jer kako kaže, takvo je vrijeme bilo i ništa nije bilo neobično.
"Nisu to ni stigli do kraja izgovoriti kada je pala druga granata koja je pogodila mene i Dragana. Ja sam bio teže ranjen, Dragan lakše. Od silnog šoka više nisam znao što se događa, samo sam znao da mi se dogodilo nešto strašno", prisjeća se Marijofil Šarić.
U tom trenutku je, kaže, naišlo vozilo. Ubacili su ga na stražnje sjedalo i odvezli u bolnicu na Bijeli Brijeg. Tek nakon dva ili tri dana, poslije operacije i šokova, saznao je što se dogodilo. Saznao je da je poginulo četvero djece, da su tu bila dva brata i još jedan brat i sestra, te da je još dvoje djece teško ranjeno i prebačeno u Split.
"Od dvije granate ukupno nas je stradalo osmero. Ja sam danas živ. Dragan je kasnije poginuo u prometnoj nesreći u Mahali, a Meškići i Rizvani su tada poginuli na tom mjestu. Bilo je još dvoje ranjenih, danas su i oni živi, ali ne znam gdje se nalaze", govori i dodaje kako četvero djece poginulo pored koša – dvoje od prve granate, a on i Dragan su ranjeni od druge, koja je pala s druge strane zgrade, točnije ulice, dok su bili na biciklima.
Boli ga kaže, što sjećanje na današnji dan polako blijedi. Nikada se ova tužna obljetnica u Mostaru nije dostojno obilježila.
Kaže kako su na tom mjestu, vjerojatno roditelji i prijatelji poginule djece, na trafostanicu postavili spomen-ploču, jer je tu bio koš gdje su se djeca igrala. Godinama su ljudi palili svijeće i donosili cvijeće, a prije dvije godine je jedan čovjek o vlastitom trošku postavio novu spomen-ploču u prolazu kod Mostarke, u spomen na djecu koja su izgubila živote.
Prije par godina su ga institucije kontaktirale u vezi s ovim slučajem, ali su mu dale do znanja da ne očekuje mnogo i da krivce neće lako pronaći. Rekao im je da, ako ikada pronađu one koji su pucali, da im slobodno kažu da im on oprašta.
"Ako vi njih i nađete, evo da vam ja kažem odmah što osjećam u sebi. Vi recite njima, koji su ispalili granate da im ja kao Marijofil Šarić koji je tu ranjen, opraštam", rekao je.
Najveća tragedija rata je što su stradala djeca, govori nam Šarić i dodaje: "Djeca su tada imala 10, 12 i 13 godina. Nikome nisu bila kriva. I ja sam bio s njima, nitko od nas nije bio ničemu kriv. Samo smo se igrali."
Kaže kako se, kada su u pitanju ovakve teme, uvijek gura neka priča i naglašava kako se ljudi tada nisu dijelili onako kako se to danas često prikazuje u medijima.
"Svima je tada bilo teško, i Hrvatima i muslimanima, ali nismo se mi tada dijelili kao što se to danas prikazuje u medijima. Svi smo se zajedno igrali, i lopte i košarke, a granata nije birala tko je musliman, a tko Hrvat", kaže i dodaje kako koliko god puta pričao ovu priču ona je ista jer je istinita.
Nekoliko puta je ponovio kako mu je žao što se ova tužna obljetnica ne obilježava. Bez obzira na sve, u pitanju su nevina djeca, nikome ni kriva ni dužna. Tog dana su se samo igrali i njihov život je samo tako prestao.
"Jutros sam došao, zapalio svijeću i ostavio bijelu ružu za njihovo sjećanje. nisam se dugo zadržao jer mi je teško i da me netko upita, ne znam šta više komu reći", rekao je.
Trideset godina tražio je čovjeka koji ga je odvezao u bolnicu, a prije dvije godine, na ovu istu godišnjicu, saznao je da je to njegov današnji radni kolega. Kaže da je to bio nevjerojatan šok te prepričava kako se sve dogodilo.
"Sudbina je čudo", kaže, opisujući kako se njih petnaestak na poslu dotaknulo te teme. Kolegama je pričao o tom događaju kada je jedan od njih rekao: "Pa ja sam bio tamo." U nevjerici mu je odgovorio da ga ne zeza, no kolega je ponovio kako je doista bio ondje i dodao: "Ja sam onog malog pokupio s ulice", objašnjavajući gdje je bio ranjen.
Tada mu je rekao: "Pa, Miro, ja sam taj", pokazujući mjesto gdje je bio ranjen, na što mu je kolega odgovorio: "Ne znam tko je bio, znam samo da sam ga ja odvezao."
Eto što su sudbina i šta je život, govori nam Marijofil Šarić. Kaže kako mu nije do pozornosti, samo želi da se ovaj zločin ne zaboravi i da sjećanje na poginule ne izblijedi.
"To su ipak djeca. Njih četvero je poginulo, nas četvero je ranjeno", ponavlja i dodaje kako mu ni danas nije lako kad se sjeti, a podsjetnik mu je svaki prolazak ovom ulicom.
"Do prije dvije godine na tom je mjestu još uvijek bila rupa na ulici i svaki put kada bi ondje prošao imao bi podsjetnik na sve što se dogodilo. Ja danas imam 46 godina, ali ja i dan danas kad prođem tom ulicom nemam tih 46 meni je i dalje 14 vjerujte mi", kaže.
Kaže kako ovakvu sudbinu nikome ne bi poželio i kako s mržnjom ne želi živjeti. Danas ima svoje dijete i odgaja ga normalno, u ljubavi prema svima.
"Dijete zna kome pripada, ali ne daj Bože da ga ja učim mržnji. Tragedija rata je u tome što granata ne bira tko si – to je taj nesretni rat", govori za kraj.
