Rezultati po tagu: Milo Jukić

Svaki veći grad ima spomenik „Najvećeg Mađara“, kako ovdje oduvijek tepaju Istvánu Széchenyiju, ali se samo jedno mjesto, selo od 2.003 stanovnika, može pohvaliti da „ima“ njegove zemne ostatke.

Brankovinom još, i uvijek će, tanano žubori Desankin gipki koračić i gromko ječi usklik prote Mateje iz doba „kad je trebalo ostaviti krst i pripasati sablju da raju od Turaka brani". E, pa, baš golemo!

Ako je Tito ovuda marširao samo filmski, neki drugi nisu. Ovdje je, u zidinama, zaklet će vam se na to svaki stanovnik Kalinovika, prvi dočasnički čin, čin narednika, tijekom Velikog rata zaradio Adolf Hitler.

Česme i fontane, biste poznatih i nepoznatih, sveci što me omjeraju s fasada, freske i štukature ispod potkrovnih vijenaca, husari u šarenim odorama, čak i jedna antička vučica nalik Romulovoj i Removoj majci…

Na Gučevu su se 1914. prvi put okršili tadašnji podnarednik, a kasniji maršal, Josip Broz Tito, i ondašnji vodnik, a kasniji general Dragoljub Draža Mihailović.

Jedino zanimljivo što ću vidjeti prije nego stignem u Kalesiju je jumbo-plakat s natpisom “Klanjaj prije nego ti se klanja dženaza”. Ako sad neko očekuje moj komentar, da, reći ću ga: iza zadnje riječi trebalo je staviti uskličnik :)

Na jednom zidu vidjeh i grafit “Ultras”, uz dodatak legendarne Sinatrine “My way of Life”. Bezbeli da nema veze sa “Zrinjskim”, ali me u mislima načas vrati u domaju.

Šta li će kralju podzemni grad kad ga je kudikamo lakše napraviti na površini, sigurno se pitao ne jedan ovdašnji čovjek, zaključujući kako mu  sigurno sve daske nisu na broju.

Dosad su u našoj zemlji, po onom što vidjeh za svojih ne samo putopisnih putešestvija, peksinlukom prednjačili Zavidovići i Gabela, ali im je Čajniče, evo, danas preotelo laskavu titulu najprljavijeg mjesta.

Kad se, recimo, zapijemo za Martinje, 11. studenog, ni prije prve čaše, a poslije desete pogotovo, pojma nemamo da je u rodnom listu svetog Martina kao mjesto rođenja naveden Sambotel.

Usred šume lokalitet zvani Bosna. Ovdašnji veleposjednici dovodili su ljude iz Bosne, uglavnom bačvare. Oni bi, živeći u brvnarama koje bi sami napravili, ostajali raditi od ranog proljeća do kasne jeseni.

Na svakom Vukovom kovčežiću QR kod, otvoriš i učiš Vukove riječi; možeš dodati i neku koju si čuo od starijih, pa ako je u njega nema, a vrijedna je, Vuk će na onom svijetu zadovoljno protrljati vrh brka i nasmiješiti se.

Ne znam kojoj od svoje tri supruge je herceg Stjepan uredio onu malu kapelu, ali ni šta bi falilo, bi li se desio smak svijeta, da se njegova volja ispoštuje i da se u pravoslavnoj crkvi „nađe“ katolički kutak?!

S jedne strane plato zatvara bjeloputi hotel, a s druge Trg biskupa Vilmosa Apora, izrešetanog komunističkom strojnicom na Veliki petak 1945., dok je pokušavao zaštititi skupinu djevojaka i žena od silovanja „osloboditelja“.

Uz Hadži-Hasanovu, srušene su i Misri Ahmed-beg Jusuf kadi džamija te Bubica džamija, poravnate 1959., a za Kraljevine Jugoslavije nestale su Hamidija i Odobaša džamija. Po pljevaljskim selima ih fali još 16.

Bečko Društvo ljubitelja glazbe posjedovalo je Haydnovu glavu sve do 1954., kad ju je, nakon višedesetljetnih peripetija, predalo Esterházyjima, a oni je dodali Maestrovom trupu u ajzenštatskom mauzoleju.

Druga, važnija poruka, koja kazuje mnogo više, glasi: Ćeraćemo se još to je jedino što možemo! Ovdje uskličnik ne fali, samo zarez, a ko će koga ćerati, to bezbeli znaju oni koji su poruku uputili i oni kojima je upućena.

Imalo bi se šta pisati o vedešinskim Hrvatima, o tome, recimo, kako su se, kad im iz biskupije dodijele svećenika Mađara, koji ne zna njihov jezik, laćali štapova i doslovno ga, čim bi došao, otjerali iz župnog dvora.

Posebna je, kao najmanja pravoslavna u gradu, a i po tome što su u njoj kršteni sinovi Alberta Einsteina i Mileve Marić, Eduard i Albert, Nikolajevska crkva, nekad hram rezerviran za Grke i Cincare.

Na nišanu, na što su davno ukazali Mehmed Mujezinović i Evangelos Dimitrijević, stoji da je rahmetlija umro 1561./62., dakle u drugoj polovici 16. stoljeća. Kako je onda 1448. mogao izgraditi džamiju u Ustikolini?

Kako ključara nema, nalazim samo fotografiju s neta: Mitra u perzijskoj haljini gura bika prema zemlji, zabijajući mu bodež u vrat. Krv hvataju pas i zmija, a testise sirotog bika svojim škarama stiska opaki škorpion. 

Na zgradi Sveučilišne knjižnice stoji spomen-ploča koja kaže da se tu nalaze orijentalni rukopisi koje je – pazi sad! – donirao Safvet-beg Bašagić! E, Safvet-beže, đe me nađe, mašala! :)

Lajos Kossuth je, pretpostavljam, oštro odbio najloniranje, tȁ on je borac, nije mamina pekmeza, baš kao ni kolega mu Sándor Petőfi, ovdje izvajan pjesničko-đilkoški; najrealnije, ipak je poginuo sa svega 26 godina.