Rezultati po tagu: Milo Jukić

Bugarska pravoslavna crkva smatra da je Vangina vidovitost i sve vezano za to dolazila od demonskih sila i zlih duhova, ukratko, od samog đavla, pa hram nikad nije službeno blagoslovljen.

Dobro, more je tu plitko, nikakav problem, a isto sam gledao na stvar kad su se u plićaku našli i desni kotači – još malo pa ću valjda na suho. Umjesto na suhom, uskoro sam se našao pred zidom – nema dalje!

„Shancheva“ se nalazi u nekadašnjem katoličkom dijelu grada, gdje je 1833. godine kuće imalo 57 dubrovačkih i saskih porodica, taman na granici s nekadašnjim židovskim kvartom.

Usput mi kroz glavu prolaze sva ona upozorenja na ulazima u manastire i crkve. Kod Ioane i Kirča je opušteno, on do pasa gol, radi momak, a ima više od 30 stupnjeva, ona u kratkoj haljinici. Ljubav.

S druge strane moderne prometnice prema Kninu podignut je, kao vojničko vježbalište, ali i da građanstvu ne bude dosadno, monumentalni amfiteatar. Za njega se nije znalo sve do 2003. godine...

Ako bi ijedna općina u našoj zemlji mogla živjeti od turizma, to bi bila Krupa. Ne živi, budući da, za početak, nije općina. Bila je to do 1963., obuhvaćajući tada još 13 sela, a onda je dokinuta.

U Ninu se, kaže predaja, krunilo sedam hrvatskih kraljeva, a svi bi nakon krunidbe s pratnjom dojahali u Prahulje, popeli se na plato ispred crkvice i zasjekli mačem na sve četiri strane svijeta.

Na drugoj putokaznoj strani najprije ću sresti zmiju. Zalegla posred puta, kao ona bakica u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“, i ne miče se.

„Da je taman Jovo il' Ivo, a ne Božićko, sad je u našem mezarju i naš je, je l' tako?!“ Naravno da jest, kao da uopće ima potrebe za raspravom. Piva je tuzlanska i očito nije bezalkoholna.

Za Čapljinu godinama, svakome ko me ima živaca slušati, uporno tvrdim da je najuređeniji grad u našoj zemlji. Nakon što tu provedem nekoliko dana, nisam baš siguran da i dalje mislim isto.

Za kraj ostavljam susret s Mešom i Ismetom. Kome treba navoditi njihova prezimena, tomu je uzalud pričati bilo što o njima. Nigdje nikog oko nas, prazno je i pusto. I tišina. S ovakvim je užitak i šutjeti.

„Na ovoj spomen ploči“, tako stoji, „ispisana su imena naši naj bolji i nikad nezaboravljeni komunista i dragi drugova koji su nevino stradali od munje groma“

Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Svako dobro u daljnjem djelovanju P.E.N. centra'',naveo je u svom pismu Milo Jukić.

Ktitor manastira Veselinje, Veselin Naerlović, umro je 1993., i to, začudno, u zrakoplovu kojim je letio želeći posljednji put, makar i u jeku rata, vidjeti svoj kraj.

Na nekim od križeva još se vide i natpisi iz 19. stoljeća s i sad prisutnim prezimenima, a na jednom raspoznajem da je pokojnik, neki Petar Malić, umro „1814. od kughe“ i da je imao „godina 24“.

Daju mi bocu da probam, voda malo tukne na pokvarena jaja. Čekajte, ljudi, ovoliki grad, valjda ima vodovod? Ima, gospodine, tom vodom iz vodovoda nas truju! Pitajte bilo koga u Lukavcu, svi će vam to reći.

Pogledam malo bolje – pa to je isti onaj pop Drago! Obojica se smijemo: naravno da, koliko neznanih ljudi sretnem svakog ovakvog dana, u ovom što reže drva nije lako prepoznati onog u popovskoj odeždi.

Kao da gledam, makar nijedan od njih nije slikao džamije, neku od slika Julesa Dupréa ili Constanta Troyona… I da sam kojim slučajem musliman, učlanio bi se u prilučki džemat. Samo da me ovdje pokopaju.

I labudovima dosadno, kao da nemaju kalendar u glavi i ne znaju da će ljudi uskoro, čim prođe corona, ipak nagrnuti ovamo, pa pokušavaju zgrabiti svaki prst ili vrh cipele koji im se nađe blizu kljuna.

Za spašavanje Jure Keroševića od smrtne kazne, a pomilovao ga je kralj, zauzeo se čak i Miroslav Krleža, a 21. prosinac je, sve dok Jugoslaviji nije istekao rok, slavljen kao Dan rudara.

Elem, kad nam već corona ne da nikud, ne može nam zabraniti da Firencom prošećemo ovako. Gradom me vodi prijateljica Venesa, ona je tu na svom terenu; sve je tu, „samo“ treba zamisliti da je ljeto i da se corona nikad nije pojavila.

Ko je bez mašte ili ju je zaboravio u hotelskoj sobi, na ulazu na Vižulu zadužit će VR naočale, one sve fino vizualiziraju pa vidiš svaki detalj rimske vile iz vremena dok su se patriciji baškarili u njima i oko njih.