Rezultati po tagu: Milo Jukić

„Hrvatski Leonida“, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog". S tim se nikako ne bi složili Mađari; Zriny Miklós, tvrde, bio je jedan od najslavnijih Mađara svih vremena.

Unutra je bazen koji tvori živa voda. Podubok. „Kad odlučiš, tvoje je samo da dođeš. Sići ćeš dolje“, pokazuje otac Sergej na bazen, „zagnjuriti se i ja ću te krstiti. Bez toga nećeš u raj!“

Posebnu draž daju stoljećima stari oslikani natpisi u latinštini, zaostali iza pavlina. „Contra vim mortis non est medicamen in hortis“ ili „Protiv sile smrti nema lijeka u vrtu“, poručuje kostur na zidu. A cijepljenje?!

Elem, da skratim, ispostavilo se da „rupa“ u stijeni, duga 30 metara, vodi pod samu utvrdu! Eto primjera kako nekad i na legende, makar djelovale nadasve bajkovito, ne treba gledati s podsmijehom!

Izvor se zove Žlebica. Uslijed kvalitetnog kemijskog sastava vode, stvoren je i mit o afrodizijačkim potencijalima vode, za koju se tvrdi da daje „vis vitalis“ ili, u slobodnijem prijevodu, životnu snagu.

Tu su baba Vangine osobne stvari, čak i papuče pored kreveta u spavaćoj sobi, kao da je nakon buđenja otišla u kupatilo i sad će, pipajući kao i svaki slijepac, ulazati u sobu. 

Tu je i „šatirana“ Janis Joplin u nedoživljenoj starosti, „The Beatles“ oko čijih se nogu vrzmaju dva prasića i jedna maca, to su John, Paul, George i Ringo stigli u Podravinu…

U „plastenicima“, dakle, umjesto paprike, salate ili rajčice, „izrasli“ fenomenalni mozaici, a ima ih toliko da ti – kad se zna stanje u našoj zemlji – pamet stane!

Zna se da su uskoci ne jednom znali napasti i kršćanska sela, opljačkati ih i nahvatati kršćana pa ih pod muslimanskim imenima prodati na tržnicama u Napulju, Veneciji ili Genovi.

Ne znam da je Ljudevit Gaj ikad zakoračio u Bosnu, ali su franjevci Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Martin Nedić, Marijan Šunjić i mnogi drugi u njega, izgleda mi ponekad, vjerovali više nego u dragog Boga.

Džamija Mehmeda el-Fatiha, istog onog što je osvojio Bonu i Hum, podignuta je 1531. S munarom s koje doslovno otpadaju komadi nalik je babinom zubu i predstavlja pogolemu opasnost.

Pazarsku crkvu gradio je, zanimljivo, majstor Andrjja Damjanov, isti onaj što je dovršio sarajevsku i iz temelja podigao mostarsku sabornu crkvu. Pirot je u to doba imao osam džamija.

Putopisac je prolupao, pomislit će sad neki, još će nas uvjeriti da su Osmanlije gradili crkve! Hm, i jesu i nisu! Točnije, sagradili su džamiju, ali su je Mlečani i visovački fratri pretvorili u crkvu.

Našlo bi se puno poveznica s nekim starim čaršijama u Bosni, a ponajviše s Varešom i Kreševom. Područje je, naime, bogato rudama, pogotovo željeznom, pa su se i ovdje, kao i kod nas, u 13. stoljeću „stvorili“ Sasi.

Crkva posvećena svetom Roku na brdašcu iznad naselja, sagrađena 1739. na temeljima još puno starije crkve, sravnjena je sa zemljom 1962. Tito, kažu, nije znao za rušenje niti ga je odobrio.

Jedino mjesto, takva mi dojava stiže, gdje je siroti Matija ostao bez ulice je Mostar; nije da ga u srcu Hercegovine ne cijene već se našao u krivoj ulici koja se danas zove Franjevačka.

Penjem se i do velebnog spomenika Spartaku, znamenitom tračkom gladijatoru i vođi robovskog ustanka protiv Rimljana – predaja kaže da je, 111 godina prije Krista, rođen negdje u ovom kraju.

Već negdje spomenuh kako Ibrica Jusić jednom u Kotoru, između dvije pjesme, reče da su „Kotor i Trogir mali Dubrovnici“. Prepoznao je to i UNESCO, proglasivši gradsku jezgru svjetskom kulturnom baštinom.

Nasred rijeke stijena, nasred stijene kućica. Čardak, ni na nebu, ni na zemlji, već na stijeni i vodi. Nisu o njoj uzalud pisali "National Geographic" i "Daily Mail", ne viđa se često ovako nešto.  

Hristo Georgiev se čudi kad mu kažem da je kod nas, koliko znam, ostao jedan jedini majstor opančar, onaj Visočanin što ga zovu Brk, i da se opanci što se prodaju kao suvenir ustvari uvoze iz Srbije.

Pravi razlog što uopće spominjem HE „Jaruga“ nije sadašnja proizvodnja struje već to što je utemeljena 1895. – druga je najstarija na svijetu i najstarija u Europi, a Šibenik je imao struju prije Pariza i Londona!

Ovdje su tezge „dobacile“ doslovno da samog ulaza u tekiju, što, očito nikom ne smeta. Blagaj je prije 13 godina nominiran za UNESCO-ov popis svjetske baštine, ali teško će tamo s pijacom na vratima svetišta.