O čemu pričamo: Pet kontri u tri utakmice

Brojke, statistika. Često najbolje oslikavaju situaciju, iako se možda neki neće složiti. U tri utakmice reprezentativci BiH su istrčali pet kontri. Da, izgleda nevjerojatno, ali je istinito. Samo pet kontri.

Idemo dalje. S krila u tri utakmice ukupno šest golova. Možemo još malo. U tri utakmice golmani su imali kombinirano 25 obrana. I još malo brojeva. U tri utakmice reprezentativci BiH su postigli 59 golova, u prosjeku manje od dvadeset. Na tri posljednja prvenstva, rukometaši BiH su uspjeli postići 193 gola kroz devet utakmica. Znači da trenutačno BiH ima prosjek od 21.4 gola po susretu.

O čemu pričamo, kojem rezultatu, kojoj reprezentaciji koja može "pasti" pod ovakvim brojevima. U Njemačkoj na ovom turniru ne postoji. Mijenjali su se Šuman, Obrvan, Smajlagić. Možda nisu neki rukometni trenerski vrh, ali nisu baš i neznalice. U čemu je onda problem.

U činjenici da kada bilo koja reprezentativna selekcija BiH na velikom takmičenju zaigra protiv one koja funkcionira u sustavu, poraz je neminovan. Kvaliteta može ali i ne mora odigrati ulogu. Jer sva silna improvizacija, bez problema izlazi na površinu. Pitanje je samo u kakvom obliku. Vrlo je jednostavno.

Tamo u nekom Nizozemskom savezu nisu ljudi postavljani po famoznom ključu, zaslugama, preporukama, već su tamo ljudi koji žive i rade taj rukomet, pa će onda i ako ne znaju nešto naučiti tako što će recimo za izbornika pozvati Staffana Olssona. Takvih ljudi u našem sportu, ovom slučaju rukometu jednostavno nema. Oni su tu kada se održavaju sjednice Upravnih odbora, kada treba negdje putovati, pogledati reprezentaciju, ako nisu zauzeti nekim drugim aktivnostima.

Ne, oni ne žive rukomet 24 sata i s takvim ljudima se ne može raditi sustavno, ne može se praviti reprezentacija, bilo kakva ozbiljna. I tako će biti godinama. Uglavnom ćemo se vrtjeti u krug. Smjene generacija, novi kojima treba pružiti priliku, od ciklusa do ciklusa izbornici će mijenjati svoje vizije, "vaditi" iz rukava neke nove igrače koji baš na tom turniru trebaju da stasaju, dobiju iskustvo. Opraštat ćemo se od iskusnijih i tako redom.

U međuvremenu ćemo gledati kako se na rukometnoj karti Europe pojavljuju Nizozemska, Farski Otoci, Gruzija. Okupirani svojim problemima. Koliko klubova ispada iz lige, koji će klub prekinuti natjecanje zbog nedostatka novca, tko treba da preuzme ulogu prvog čovjeka saveza, što je sa sponzorima, tko hoće da igra za reprezentaciju, tko neće. I onda ćemo za koju godinu na nekom sljedećem turniru pričati kako se može igrati protiv ovog, onog kako lovimo drugi krug itd...