A sad kada krenu čestitanja, slikanja...

Rukometna reprezentacija BiH je ostvarila veliki uspjeh, po prvi put se plasirala na Europsko prvenstvo. Na krajnje zanimljiv način, ostvarivši četiri pobjede, tri na gostujućim parketima. Rijetko kada se dogodilo da jedna bosanskohercegovačka reprezentativna selekcija glavninu posla obavi tako.

Da od tri utakmice u gostima ostvari tri pobjede, od kojih su posebnu težinu imale prva u Minsku, posljednja u Ostravi. Jer toliko pobjeda u gostima ova selekcija barem kada su u pitanju kvalifikacije za Europsko prvenstvo nije ostvarila u posljednjih pet ciklusa zajedno. I u ovom ciklusu je bilo oscilacija, padova, propuštenih prilika, ali na kraju ipak sreća nije okrenula leđa.

Naravno kako to obično biva, sada će se raspisati i znani i neznani. I oni koji taj rukomet kao sport vole i prate, razumiju, koji su pratili reprezentaciju od Mediteranskih igara 1993. godine, ali i oni koji vjerojatno nisu pogledali poštenih pet, šest utakmica.

Krenut će utrka tko će bolje opisati uspjeh, tko će pronaći efektnije nazive, epitete, rime, rezultat će se uspoređivati s ovim ili onim. O čestitkama da ne govorimo. Krenut će silna ministarstva, ministri, vlade, oglašavanja na društvenim mrežama. Svi su tu, po tradiciji kada je rezultat prisutan.

A momci koji su izborili plasman na Europsko prvenstvo nisu radili ništa posebno, ništa što nisu radili prošle i ranijih godina. Oni se nisu ništa više borili u Ostravi, nego što su to radili u nekim drugim dvoranama širom Europe, u nekim drugim ciklusima prethodnih godina. Terzić, Prce, Karačić, braća Burić, ostali, nisu počeli igrati rukomet jučer.

Njihovi problemi nisu bili manji nego što su danas, naprotiv samo su bili sve veći i veći, ali danas je tu rezultat. Rezultat koji je ruku na srce došao u najboljem mogućem trenutku.

Rezultat koji će valjda natjerati gore navedene koji mogu pomoći da se stvari kada je pitanju rukomet kao sport u BiH počnu barem postepeno izvlačiti s dna na kojem je već određeno vrijeme.

Da reprezentacija za pola godine ne dođe u situaciju u kojoj je znala biti da se do zadnjeg trenutka ne zna gdje i kako će se odraditi pripreme, tko će to platiti, hoće li biti grijanja u dvorani itd..

Danas znamo da se ustvari ništa ne zna, jer ova reprezentacija je funkcionirala u nekom praznom prostoru između entitetskih saveza i male grupe ljudi uključujući i izbornika koji su se snalazili kako su znali da bi se organizirala neke utakmica na domaćem terenu, da bi otputovalo na gostovanje.

Nažalost, malo je onih koji vjeruju da će se stvari sada početi mijenjati. Da će se prvo stvari u savezu postaviti pa da ćemo znati tko je to predsjednik saveza, tko tajnik, tko je ovo ili ono kada se reprezentacija pojavi u nekom od šest gradova domaćina naredne godine.

Da se izbornik ne mora brinuti u drugim stvarima osim o protivnicima, stanjem svojih igrača i da se po jasnom planu i programu reprezentacija proba što bolje pripremiti za nastup na završnom turniru.

Hoće li se to dogoditi? Možda hoće, ali i ne mora. Jer što će nam bolje kad može i ovako.