Mostar, peti po veličini grad u Bosni i Hercegovini s više od 120 tisuća stanovnika, i dalje nema sportsku dvoranu dostojnu svojih sportskih velikana. Iako je grad na Neretvi iznjedrio desetke asova, od Praje Dalipagića do Bojana Bogdanovića i braće Karačić, sportaši su i dalje osuđeni na betonska igrališta i školske dvorane.
Gradilište na kojem se više od četiri desetljeća naziru obrisi sportske dvorane i dalje je tek nedosanjani san. Treninzi i službene utakmice održavaju se u školskim objektima, a klubovi su često primorani domaće utakmice igrati izvan Mostara – u Čapljini, Širokom, Čitluku, Jablanici ili čak Nevesinju.
"Mostar nije puno napredovao u sportskoj infrastrukturi. Snalazili smo se po betonskim podlogama i starim linoleumima, a i danas je situacija gotovo ista. Unatoč svemu, grad je iznjedrio svjetska sportska imena – od pokojnog Praje Dalipagića do Bojana Bogdanovića i braće Karačić – koji su odrasli na mostarskom betonu", rekao je za Federalnu TV Vedran Princ, potpredsjednik HKK Zrinjski Mostar.
"Nama je naš rukometni dom bio Kantarevac kao betonsko igralište, nismo znali za bolje. Za nas su to bili dosta dobri uvjeti", prisjeća se za Federalnu Zlata Zubac, trenerica HRK Grude.
"Mostar je doživio dosta poraza kroz povijest. Civilizacijski, u 21. stoljeću morate imati veliku dvoranu, ali ne samo zbog sporta", naglašava novinar Boris Čerkuč.
Ipak, unatoč nedostatku infrastrukture, upornost i inat mostarskih sportaša stvorili su svjetske prvake i osvajače medalja. Jasna Merdan Kolar, nekada najbolja strijelkinja svijeta, prve je korake napravila upravo na betonu Kantarevca.
Pitanje koje i dalje visi u zraku jest – hoće li Mostar u dogledno vrijeme napokon dobiti sportsku dvoranu kakvu zaslužuje?
Opširnije u video prilogu Federalne TV.
