VIDEO I Anel Cokić: Nema smisla da trener u boksu sebe stavlja u prvi plan

Bavio se karateom, ali sve se promijenilo onog trenutka kada je ušao u dvoranu bokserskog kluba Mostar. Nakon toga više nije bilo dileme. Iako je malo pomogla jedna kaseta s mečevima Mike Tysona iz druge polovine osamdesetih. Na kojime Iron Mike razbija Trevora Berbicka, Michaela Spinksa i Franka Bruna.

Sada već možemo reći kako je iskusan trener, pravi fanatik koji je u trenerskim vodama već nekih 15-ak godina. Radio se je s mnogim boksačima, među njima su državni, ali i svjetski prvaci. Radio je s Damirom Beljom, Elvirom Šendrom, Emilom Markićem, Jurajem Soldom, ali i mladim nadama BK Mostar, baš kao i s rekreativcima. Kako se i zašto odlučio na ovaj trenerski posao.

Pročitajte još

SPORT CENTAR PODCAST: Je li Beljo okačio rukavice o klin?

"To je teško za objasniti. Baš neki fanatizam, običnim ljudima vjerojatno teško se to može objasniti. Sjećam se kad sam krenuo s nekim prvim privatnim treninzima zarada je bila neka mizerna, a ja sam recimo na početku svoje obuke kod trenera Marina Bašića potrošio nekih 1200 konvertibilnih maraka. Pa onda put, pa to izađe puno više. Kada bi samo računao koliko sam novca potrošio školujući se kao trener, kad bi se pitao što je smisao, to je za psihijatrije. To je tako, jednostavno te nešto vuče da budeš najbolji. Fanatizam. Osjećaš se živo, imaš neku veliku želju", kaže između ostalog Anel Cokić boksački trener, član BK Mostar.

S Aldinom smo pričali o olimpijskom boksu, ali i profesionalnom. Danas je čini se granica između jednog i drugog jakog mala. Boksači vrlo brzo prelaze iz olimpijskog, ali danas je jednostavno situacija takva. Mogu nastupati u jednom, drugom, nekada je priča bila drugačija.

"Sjećate da smo imali kacige, pa je bilo ono bodovanje, što je dobrim dijelom uništilo boks. Ako se isto boduje jedan prednji direkt i snažan desni aperkat, to onda nema smisla, boksači se pretvaraju u karatiste. Jer onda je bitno da si pokretljiv na nogama, da pogodiš bilo što. To nije boks. Možda je humano, dobro s neke strane, ali se boks počeo gubiti. U tom periodu je i profi boks počeo da pada. Vi danas kada uzmete bilo koju kategoriju, imate nekolicinu zanimljivih boksača. Vi ste imali situaciju da u profesionalce dolaze boksači koji su nastojali da zadaju bilo kakav udarac i onda se oni nisu mogli promijeniti preko noći. Da kao amateri boksaju jednu, kao profesionalci nešto drugo. Padao je interes. Također treba znati kako nekada amaterski borac nakon odlaska u profi vode nije mogao da se vrati, danas je situacija drugačija" reći će Anel.

U razgovoru se Anel prisjetio nekih teških mečeva koji su na ovaj ili onaj način završili. Nekada i loše po njegove borce. Jedan od tih mečeva je onaj Damira Belje u Moskvi protiv Alekseja Papina.

"Papin je borac iz samog svjetskog vrha, kojeg ne možete pobijediti tako lako. Beljo je bio spreman, duhom smo bili jaki, bila je prisutna ta velika želja. Ta borba je prekinuta, nitko ne zna zašto ni dan danas. Da je Damir pogodio Papina, borba niti u snu ne bi bila prekinuta. Priznao je to i sam Papin na svom profilu nakon borbe. Ja nikada u karijeri nisam doživio nešto tako. Ljudi su u dvorani skandirali Belji jer su vidjeli u njemu neku želju da se bori. Ja sam se u jednom trenutku "zaletio" na suca, nakon što je prekinuo meč i upropastio cijelu priredbu", prisjetio se Anel.

U trenerskoj karijeri, profi boksu, bokserskom klubu Mostar, načinu treninga, životu jednog trenera razgovarali smo s Anelom Cokićem, u 52. po redu izdanju PODCASTA SPORT CENTAR portala Bljesak.Info.