Svijet sporta je kroz povijest pisao priče, različite, čudne, zanimljive na ovaj ili onaj način. Međutim, ova iz Philadelphije, tamo negdje šezdesetih godina je krajnje nevjerojatna. Iako, realno ona nije samo povezana za jednu ili par godina.

"Jedan momak je prolazio s sladoledom ulicom i ja sam ga u prolazu srušio. Policajac je krenuo trčati za mnom i ja sam bježao sve do trenutka dok nisam utrčao u jednu teretanu. Pobjegao sam u teretanu i od tada je to bio moj život. Možda nikad ne bih postao borac", znao je reći sada već pokojni Joe "Gipsy" Harris.

Gotovo zvuči previše bizarno da bi bilo istinito, ali Gypsy Joe Harris je bio prilično blizu da postane legenda profesionalnog boksa. Neki će reći da je to i bio.

Zašto je poseban?

Možda nikada nije dostigao nivo Mikea Tysona ili Sugar Ray Leonarda, ali Gypsy Joe je jedini ne - teškaš koji se ikad pojavio na naslovnici Sports Illustrateda, a da nikada nije osvojio svjetsku titulu. Za mnoge je bio pojam prvaka, šampiona kojem nije bio potreban pojas. I ako se pitate zašto je bio poseban? Pa čovjek je bio slijep na desno oko i tko zna kako bi se njegova karijera razvijala dalje da nije izgubio meč, jedini u svojoj u karijeri. Ali se nije povukao zbog toga što je poražen od Emilea Griffitha, već zbog toga što je ostao bez boksačke licence. Jer je bio slijep na desno oko.

Sve te godine, od prvog trenutka kada je ušao u boksačke vode.

"Ljudi iz mog kampa su znali da sam slijep na desno oko. Ako imate boksača, a on je slijep na jedno oko i ide u ring, drži se, bori se i može pobijediti, zaraditi vam novac zar mu ne biste dozvolili da se bori? Zar ne bi? Ne krivim ih. Kako da ih krivim? Uostalom, radio sam samo ono što sam htio," pričao je novinarima Gypsy Joe.

Oko je stradalo još dok je bio dječak, tamo u nekom od kvartova Sjeverne Philadelphije. U tučnjavi je "popio" ciglu u lice, glavu. Međutim, kako je i sam rekao, po ulasku u teretanu dileme nije bilo.

Već kao amater je skrenuo pažnju na sebe. Prvu profi borbu je imao 1964. godine, kada je pobijedio Freda Walkera. Taj prvi meč je odradio u Worcesteru, sljedeći u Norfolku, a onda je kao pravi domaći boksač borbe odrađivao na svom terenu. Narednih 15 mečeva nije izašao iz Philadelphije. Sređivao je redom jednog po jednog protivnika.

"U ringu je radio stvari koje nitko nije radio ni prije ni poslije", Gypsy Joe je bio mađioničar. Bio je velika atrakcija u Philadelphiji, znao je reći lokalni promoter J. Russell Peltz.

Neki čudan stil

U to vrijeme su boksački stručnjaci, treneri znali reći kako je Gipsy jedan od najboljih boksača srednje kategorije čiji je stil bio sličan onome Muhameda Aliju. Ruke su često bile spuštene dolje, stalno se naginjući unatrag pod nezgodnim kutovima.

Ustvari, on nije imao izbora, jer je jedino tako mogao tim jednim zdravim okom vidjeti protivnike na najbolji način. Mark Kram, novinar Sports Illustrated je opisao njegov stil riječima.

"Njegovi udarci se gomilaju sa svih strana, baca ih iz bilo koje pozicije. On je mitraljez i šaljivdžija, takvo je njegovo ponašanje u ringu. Jednom rukom se drži za konopce, drugom vas pogađa".

Borba protiv Curtisa Cokesa u hramu boksa, Madisonu, održana je posljednjeg dana ožujka mjeseca 1967. godine.Harris je pobijedio i najavio put prema naslovu prvaka. Jer je Curtis bio prvak poluteške kategorije.

"Gdje idemo slaviti?" pitali su na nakon borbe. Odgovor je bio krajnje čudan:

"Ovdje nema zabave, ja sam iz Philadelphije".

Jednostavno, Joe je bio takav. Publika ga je voljela, jer je bio hrabar unutar ringa i van njega, gdje je lutao barovima i bilijarskim dvoranama Sjeverne Philadelphije noseći prepoznatljivi kaubojski šešir. Nije bio tip za planiranje unaprijed, nikada nije imao bankovni račun, posjedovao kuću ili recimo policu osiguranja.

"Ja ne pravim planove. Ja se samo borim. Momci protiv kojih se borim ne znaju koji je moj sljedeći potez u ringu, jer i sam nekada ne znam što radim,” objašnjavao je Gipsy koji će najveći udarac karijeri doživjeti u trenutku kada je bio na vrhuncu.

Istina ga uništila

U 25. borbi je poražen prvi put u karijeri. Pobijedio ga je Emile Griffith, 6.kolovoza 1968. godine. Povratnička borba je trebala biti s Mannyjem Gonsalvesom, međutim tijekom jednog sparinga CL Lewis ga je udario u oko. Završio je na pregledima, istina je bila bolna. Ništa od boksa, Joe je ostao bez licence. Praktički je njegov život u tom trenutku zaustavljen. Bio je ustvari otkriven, ako se to može tako reći.

"Kada su me zaustavili, bio sam slomljen.Bilo je kao da je dio mene umro. Ubili su me."

Ostalo je pitanje u zraku kako je ranije uspijevao doći do dozvole, kako je prolazio na pregledima. Pet godina je Joe pokušavao i dalje da se izbori za dozvolu, borba je bila uzaludna.

Počeo je lutati ulicama Philadelphije, utjeha su bili alkohol i droga. Povremeno je znao nešto i raditi, recimo čistiti ulice. Netko bi od prolaznika znao dati i koji dolar. Totalno je propao, nije se niti pokušavao izvući. Skoro je izvršio samoubojstvo. Život na ulici je došao na naplatu. Doživio je jedan, drugi, pa treći srčani udara. Četvrti posljednji ga ubio 6. ožujka 1990. godine.

Bez novca, bez ičega. Sahranjen je u javnu grobnicu s još dvoje ljudi koji su također umrli tog tjedna. Tako je 16 godina ostao tamo, sve dok neki obožavatelji nisu krenuli u avanturu pronalaska grobnice. Kako ne bi ostao zaboravljen jedan od najvećih, najživopisnijih likova boksačkog svijeta, ne samo grada Philadelphije. Prvak kojem nisu trebale titule. Velika priča koja je završila bez happy-enda. Priča o Joeu "Gipsy" Harrisu. Sinu Philadelphije.