Teško i nabrojati što je sve osvojio u karijeri. Bilo igračkoj, bilo trenerskoj. Teško je pronaći neki trofej koji Dejan Savić nije dohvatio u svojoj karijeri. Sada je na kormilu reprezentacije Crne Gore koja se priprema u Makarskoj za predstojeće SP-u u Singapuru. Na prethodnom je Crna gora bila osma, na Europskom prvenstvu šesta, u Parizu deveta. Na posljednjem velikom takmičenju, Svjetskom kupu peta.
"Dobri smo, mladi perspektivni, imamo veliki kapacitet, tu smo u vrhu i tu želimo ostati. U svjetskom smo vaterpolu imali veliku osmorku, a sada desetorku jer su nam se priključili SAD i Francuska, koja se gura u vrh. Kao izbornik Crne Gore tražim malo strpljenja javnog mijenja jer ovi moji momci zaslužuju podršku. Imamo puno dobrih igrača i kandidata, možemo biti izuzetni, možda već sada na SP-u. Ciljevi su mi uvijek visoki jer sam tako odgojen. Na svakom novom natjecanju želim stepenicu više", kaže u razgovoru sa Sportske novosti Savić. Osim o reprezentaciji Crne Gore, Hrvatske, očekivanjima na Svjetskom prvenstvu, sustavu rada, treninga, Savić se dotakao i stanja u kojem živimo. Odgovor je bio u njegovom stilu.
"Prsli smo k‘o pasulj. Idemo dođavola, otići ćemo u prah i pepeo. Mislimo da imamo slobodu, ali smo potpuno kontrolirani. Bavimo se tuđim, a ne svojim životima, nismo posvećeni sebi. Treba nam nešto loše kao što je bila korona da se vrati empatija, solidarnost, osjećaj bliskosti. Sve je materijalno i u novcu. Kao što je rekao Andy Warhol, svi imaju svojih pet minuta slave; svi su samo sebi bitni i važni i žele čuti samo sebe. Nitko ne sluša. A da bi naučio naređivati moraš naučiti slušati."
Ratovi su svuda oko nas, slijedi li repriza najgorih dana?
"Šačica bijednih, ljutih i prebogatih imaju monopol, igraju se s nas nekoliko milijardi. Rasuo se sustav vrijednosti. Mi smo rasli u državi koja je predstavljala nešto, imali smo samosvijest, savršeno školstvo, zdravstvo, socijalno uređenje i bili smo sretni. Sada vladaju bijes i nezadovoljstvo, svi glumimo i nosimo maske. Generalno, neće se dobro završiti. Osobno mislim da već 30 i više godina živimo neke lažne živote. Izgubilo se ono Mandićevo i Kaporovo "daj griz, daj liz", kad smo svi rasli i dizali se iz pepela i iz iste neimaštine i bili solidarni. Pomagali smo se tada, a sada smo zatvoreni u svoje samoljublje i egoizam. Imamo umjetne prijatelje na mrežama, svi su na telefonu, nema dijaloga, svi žele samo svoj monolog. Ne sviđa mi se to nikako i ne vodi nikamo...
