Prvi meč za naslov svjetskog prvaka održan je na današnji dan prije 140 godina, 11. siječnja1886. u New Yorku. Dogovoreno je da se igra u tri američka grada: New Yorku, St. Louisu i New Orelansu.
Skupina ljubitelja šaha iz SAD sakupila je financijska sredstva i organizirala meč dvojice tada najistaknutijih svjetskih igrača: Austrijanca Wilhelma Steinitza i Nijemca Johannesa Zukertorta.
Nitko u svijetu nije osporio taj izbor, jer radilo se uistinu o dva najjača igrača svijeta (nakon smrti Paula Morphyja 1884. godine). Meč je igran na deset pobjeda (remiji se ne računaju, a bilo ih je pet). Steinitz je pobijedio 10:5 i proglašen svjetskim prvakom.
Zukertort odlično startao i nakon devet dana imao prednost 4:1. Međutim, u srednjoj etapi, odigranoj sredinom veljače, Stainitz je s tri pobjede rezultat vratio na neriješenih 4:4.
Oba su igrača ušla u posljednju fazu u New Orleansu sa potrebnih šest pobjeda kako bi uzeli naslov. Unatoč četiri remija i jednog poraza, Steinitz je uspješno iskoristio pogreške svojeg protivnika i pobijedio rezultatom 10:5.
U 19. stoljeću šah se demokratizira i dobiva na popularnosti kao jednostavan način za odmjeravanje snaga u razmišljanju. Najbolji igrači, stoga, tradicionalno su dolazili iz akademskih krugova, a pojedinci poput Wilhelma Steinitza učinili su i korak dalje te se posve predali toj plemenitoj igri.
Njegova je nagrada velika ostavština u teoriji šaha, te u povijesti kao prvog službenog svjetskog prvaka. Međutim, to ne bi bilo moguće bez slijeda ekonomskih i tehnoloških postignuća, koji su svijet učinili znatno manjim i plodnim tlom za nove ideje, a tako i za šah.
Od 1886. do 1946. godine vladalo je razdoblje tzv. "apsolutne monarhije". Ustanovljen je sustav kao u boksu: svjetski prvak povremeno brani naslov u mečevima. Ako izazivač pobijedi, postaje prvak.
Nije bilo formalnih kriterija o tome tko može biti izazivač. U načelu, svatko tko se istakne pobjedom na barem jednom velikom međunarodnom turniru mogao je izazvati aktualnog prvaka.
Svjetski prvak imao je privilegij postavljanja uvjeta i odluke hoće li igrati meč, s kim i kada. Primjerice, Lasker je obvezao svakog izazivača da osigura pokrivanje svih troškova i nagradni fond od 10.000 dolara, što je u ono vrijeme bio vrlo velik novac.
Capablanca i Aljehin sačuvali su istu praksu. Tako se dogodilo da neki vrhunski igrači, poput Akibe Rubinsteina, nikada nisu uspjeli pronaći mecene za meč. Nije se ipak događalo da meč igraju oni koji to ne zaslužuju.
Od 1948. do 1993. vlada razdoblje tzv. "ustavne monarhije". Godine 1946. umro je svjetski prvak Aleksandar Aljehin i mjesto prvaka ostalo je upražnjeno. Nakon pregovora, Svjetska šahovska organizacija FIDE organizirala je četverokružni turnir petorice najboljih svjetskih igrača. Pobjednik turnira Mihail Botvinik proglašen je prvakom.
Nakon toga, ustanovljen je sustav u kojem je svjetski prvak obavezan svake tri godine braniti naslov protiv izazivača koji pobijedi u opsežnom sustavu kvalifikacijskih turnira i mečeva.
Do nove krize došlo je 1974. – 1975. godine, kada je svjetski prvak Robert Fischer odbio braniti naslov. Pobjednik mečeva kandidata Anatolij Karpov bez borbe je proglašen svjetskim prvakom.
Fischer nije odigrao nijednu partiju nakon što je 1972. godine osvojio naslov, pa je šahovski svijet prihvatio Karpova kao legalnog prvaka, iako je Fischer i sljedećih 30 godina sebe nazivao svjetskim prvakom.
