Najgori dan u povijesti tenisa

Do tog trenutka je na svom kontu imala već osam osvojenih Grand Slam naslova. Sa svega 19 godina. I još 22 WTA turnira. Među kojima nije bio onaj u Hamburgu. Tamo je vladala njena najveća suparnica tih godina, Steffi Graf sa šest uzastopnih titula. Monika Seleš je 1991. godine, izgubila tijesno finale u tri seta. Dvije godine kasnije je ponovila bila tu, kao prva nositeljica i prva igračica svijeta. Finale i novi veliki okršaj dvije najbolje igračice tih godina je bio neminovan. Monika je u prva dva kola eliminirala Šveđanku Strandlund, pa Argentinku Tarabini. Magdalena Maleeva i SánchezVicario su trebale biti još dvije prepreke do finala. Steffi je bila u drugom dijelu ždrijeba, pa se također zagrijavala do četvrtfinala.

Jedan od četiri meča četvrtfinala tog 30. travnja je bio onaj izme i Magdalene Maleeve. Monika je odlično krenula, break i velika prednost 4:1, Maleeva uzvratila pa imala svoj servis gem za 5:5, ali set nije spasila. Zato je Bugarka odlično krenula u drugom setu, dupli break za čistih 0:3. Međutim, Monika je bila takva igračica tih godina da je mogla bez problema nadoknaditi taj zaostatak.

Monstrum je dočekao svoj trenutak

Uzela je četvrti gem zaredom i nakon 26 minuta igre u drugom setu krenula prema svojoj stolici, kako bi uzela predah i pripremila taktiku za završnicu. Dok je Monika ispijala gutljaje vode, a publika malo "protezala" svoje noge redatelj prijenosa je za kratko ostavio rezultat na ekranu. U tom trenutku začuo se jauk. Bolan, stravičan. Već sljedeći kadrovi su pokazali kako nekolicina osoba, pokušava oboriti na tlo nekog proćelavog čovjeka. Monika je u prvom trenutku ustala sa stolice, rukom se držala za bolno mjesto na leđima, pokušavala je ostati na nogama. Na snimku možete vidjeti izraz potpunog užasa kako se provlači kroz lice Monike Seleš dok ona shvaća što se dogodilo.

Trenuci, vrlo teški za gledati. Na terenu su pojavili liječnici, organizatori turnira, Monika je uskoro napustila teren. Publika je u nevjerici gledala što se dogodilo. Tijekom dana, nakon meča iz Hamburga je stigla informacija kako je "Malu Mo" kako su je zvali napao opsesivni navijač upravo Steffi Graf, Günther Parche. S jasnim ciljem da ozljede u tom trenutku najbolju igračicu svijeta koja je imala samo 19 godina. Kako bi pomogao "svojoj" Steffi. Čekao je i vrebao. I svojih pet minuta je dočekao. Zgrabio je nož objema rukama, nagnuo se preko kratke pregrade i zaronio duboko u Monikina leđa, točno između njezinih lopatica.

- Okrenula sam se da vidim zašto me boli. Vidjela sam muškarca s kapom i podrugljivim osmijehom. Ruke su mu bile visoko iznad glave i imao je dugačak kuhinjski nož. Zamahnuo je prema meni. Nisam znala što se događa - prepričala je Seleš u svojoj autobiografiji 2009. godine.

U napadu je imala i sreće

Ustvari, Monika je imala sreću što je u tom trenutku bila blago savijena, negdje na pola puta se jednostavno ustane. Dovoljno da nož Günthera Parche promaši za centimetra Monikinu kralježnicu. Jasno je da bi naravno ostala paralizirana. Zbog prirode rane, kirurzi su dali neke svoje prognoze kako bi trebao teći njen oporavak ako bude slijedila njihove upute. Međutim, stvari su otišle u nekom drugom pravcu, bolovi u ramenu nakon operacije nisu prestajali. Taj rez koji je napravio bolesni Parche, pokazat će vrijeme, bio je puno dublji, prije svega emocionalno.

- Sve je nestalo u trenutku... Povukla sam se u vlastiti svijet, umrtvila se, uletjela u Einsteinovu definiciju ludila i trebalo mi je jako dugo da se izvučem. Sama ozljeda nije bila teška, pravi pakao je počeo kad sam napustila bolnicu. Dugo sam patila od nesanice, depresije i paranoje zbog imaginarnog napadača koji me je opsjedao u snu. Tjednima nisam izlazila iz sobe, opisala je Seleš te svoje najteže dane u karijeri. Pored toga kod Monike se razvio poremećaj prejedanja kao mehanizam suočavanja s novonastalom situacijom. Problem koji bio najveći u njenoj velikoj želji da se vrati na teren.

- Nikad se nisam oporavila od tog šoka, od tog noža. Moja cijela karijera se jednostavno počela raspadati. Morala sam naporno raditi ne bi li pronašla taj unutarnji i vanjski balans.

Da stvar bude teža po Moniku, vodstvo WTA toura je održalo sastanak s igračicama u Rimu, bilo je prisutno njih 25 najboljih. Razgovaralo se i glasalo o tome dali ranking Monike Seleš treba zamrznuti. Većina je bila protiv. Nakon najnasilnijeg trenutka u povijesti ovog sporta, profesionalna teniska zajednica odgovorila je, "Ako je Seleš izbodena, to je njen problem"! A čovjek je u pravom smislu riječi mijenjao povijest tenisa.

- Ljudi zaboravljaju da je Monika do tada osvojila devet naslova na najvećim turnirima, što je za 19-godišnjakinju nevjerojatna karijera. Da je nastavila karijeru u tom smjeru, osvojila bi ih sigurno dvostruko više i podigla bi tenis na znatno viši nivo, reći će puno godina kasnije Amerikanka Mary Joe Fernández, bliska prijateljica Monike Seleš.

Günther Parcheu se sudilo u listopadu 1993., nekih šest mjeseci nakon napada. Zanimljivo, Monika nije bila u stanju vratiti se u Njemačku u listopadu iz Amerike, kako bi svjedočila protiv napadača, čiji su branitelji sastavili krug stručnjaka koji će dokazati kako je je u tom trenutku bio neuračunljiv...

- Nisam je htio ubiti ... samo sam je htio malo ozlijediti kako Monika ne bi mogla igrati par tjedana, pojasnio je Günther sucima koji su vodili ovaj slučaj. Parche je tada bio tridesetosmogodišnji nezaposleni Nijemac, opsjednut sa Steffi Graf. Na kraju ga je sud proglasio mentalno poremećenim pa nije kazneno odgovarao za pokušaj ubojstva nego je upućen na psihijatrijsko liječenje.Tako su odlučila sutkinja Elke Bosse iz okružnog suda u Hamburgu.

Jeste osvajala turnire, ali ....

Monika se na teniske terene vratila u kolovozu 1995. godine i odmah je u prvom nastupu pomela konkurenciju na WTA turniru u Torontu. Od povratka na teren, osvojila je još jedan veliki turnir, Australian Open, dok je poražena u tri finala. Posljednji 53. turnir u karijeri na kojem je otišla do kraja bio je onaj u Madridu 2002. godine. I pored obiteljskih problema koji su se pojavili tri godine nakon povratka na teren.

- Skoro tri decenije svakog jutra budila sam se misleći na tenis. Posljednjih godina shvatila sam da na ovom svijetu ima mnogo važnijih stvari, upravo onih koje su mi nedostajale dok sam dane provodila prebacujući lopticu preko mreže. Uostalom, stigle su neke nove generacije mladih lavica željnih pobjeda i slave, pa nema smisla da ih jedna penzionerka izaziva na megdan. Smatram da sam na vrijeme ostavila profesionalni sport. Reket i loptice promijenili su mi život, dijelili su sa mnom istu sudbinu, svaku kap znoja, svaku sekundu proveden na terenu. Za mene tenis nikad nije predstavljao teškoću ili posao, rekla je prilikom odlaska.