Mostarski biciklisti u 'najizoliranijem selu na svijetu'

Na gotovo 1500 metara nadmorske visine nalazi se najviše i najizoliranije selo u cijeloj zemlji a vjerojatno i u ovom dijelu Europe. Selo, smješteno na južnim obroncima Bjelašnice, jedinstveno je po svojim kamenim kućama koje su prekrivene šindrom od trešnjinog drveta.

Selu je nemoguće prići, osim na skijama ili pješice, već sa dolaskom prvog snijega u studenome, sve negdje do travnja, a ponekad i duže. Selo se zove Lukomir i to je bilo cilj prošlonedjeljne avanture Biciklističkog kluba Mostar nakon što su prije dva tjedna odvožena tura od Fojnice do Prokoškog jezera na planini Vranici.

Iako vremenske prognoze nisu bile načisto hoće ili neće padati kiša, ekspedicija iz Mostara hrabro je u nedjelju ujutro krenula prema Sarajevu gdje su nas dočekale tamošnje kolege, koje su se, kao i uvijek do sada, pokazali kao pravi domaćini. Nakon toga smo zajedno vozilima otišli do Babinog dola na Bjelašnici gdje je bila naša polazna točka. Nebo nije pokazivalo znakove lošeg raspoloženja tako da se više od četrdesetak biciklista, od čega 18 iz Mostara, uputilo do Lukomira, sela u kojem je sniman film Nebo iznad krajolika, ali i kadrovi iz filma Gluvi barut.

Odmah na početku dočekao nas je uspon oko 350 metara koji nije bio suviše težak za već odavno trenirane ljubitelje labilne ravnoteže. Asfalt nas je pratio pet kilometara dok nismo stigli do planinarskog doma na Bijelim vodama. Tu smo skrenuli desno dok je asfalt nastavio put prema Šabićima i Umoljanima itd. S obzirom ne nepristupačni put kroz šumu, avantura je nastavljena guranjem bicikla sve do oboda šume nakon čega se otvorio veličanstven pejzaž na kanjoj Rakitnice i planinu Visočicu. Iako je bio početak vožnje na ovom se mjestu morali stati u ugrabiti prilika za odmoriti oči i naravno uhvatiti par fotografija. Nevjerojatno, zar je moguće da postoji ovako nešto lijepo!!?, sigurno se zapitala većina ljubitelja prirode kad je odmarala oči na ovom mjestu.

No da se ne bi na startu ohladili, ekipa je u koloni nastavila vožnju po travnatim obroncima Bjelašnice i već nakon dva kilometara na padinama se pojavljuju stada ovaca i njihovi vjerni tjelohranitelji zajedno s gazdom. Psi su nas dočekivali vrlo prijateljski, kao i gazda, vjerojatno već naučeni na brojne planinare i izletnike koji hodaju ovim krajolicima. Uz kratko zadržavanje i o neizbježno fotografiranje, s travnate odnosno zemljane podloge prešli smo na krivudavi makadamski put koji je urezao svoje tragove sve do našeg odredišta koje se nalazilo desetak kilometara dalje. Ovu smo dionicu prošli bez zadržavanja a zastali smo samo nadomak Lukomira, na raskrižju kako bi se dogovorili tko će se vraćati isti putom, a tko će kasnije nastaviti vožnju do Tarčina. Nakon usuglašavanja slijedio je skupni ulazak u Lukomir no prije toga smo nadopunili zalihe vode na više izvor koje se na ulazu u selo. Već pri samom ulazu dočekale su nas žene u svojim tradicionalnim nošnjama, većina ih je plela odjevne predmete spremajući se za zimu, a neke su se okušale s marketinškim trikovima tražeći novac za fotografiranje ili bar da kupimo pletene čarape za 10 maraka. Čini mi se da nije bilo rezultata jer nisu primali karticuJ.

S obzirom da je selo komunikacijski i cestovno izolirano, čovjek bi očekivao da je napušteno i tiho, no bilo je baš suprotno. Desetak turista, mještani u zemljoradnji i stare bake na vratima svojih koliba ostavljali su razigran dojam. Ipak, na kamenim kućama osjetio se dah prošlosti i starine, te se ocrtavao sav trud tadašnjih polunomadskih plemena koji su zbog iznimno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Inače, jedna od verzija prošlosti današnjeg Lukomira je da mnogo dokaza vodi da je stanovništvo u ovaj kraj došlo iz Podveležja. Naime, Podveležje, suhi plato iznad Mostara, nije tijekom ljeta osiguravalo dovoljno bilja kako bi stočarska plemena s tog područja mogla opstati. Iz razloga koji nisu u potpunosti poznati, mnogi od stanovnika Podveležja su se trajno nastanili u kanjonu, a nešto kasnije i na mjestu na kome se danas nalazi Lukomir. Po drugoj verziji, današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okolice Stoca. Kako god bilo, ono što se pouzdano zna jeste da su u Lukomiru najzastupljenija prezimena Čomora i Masleša, pa, ako znate, sami odgonetnite otkud su se tadašnja plemena popela na ove planinske hridi koje strše 800 metara ispod rijeke Rakitnice. Inače, zanimljivo je da Lukomir pripada općini Konjic, a samim time i Hercegovini i hercegovačkim selima.

Nakon ulaska u selo i kratkog ćaskanja sa lokalnim stanovništvom, ekipa s dvotočkašima uspela se na obližnji obronak koji je visio iznad kanjona Rakitnice. Otuda je pucao pogled na jug gdje su se u daljini oslikavale hercegovačke planine. Nirvana - kratak opis stanja u kojem se čovjek vrlo lako može naći ako se osjetima prepusti ljepotama Lukomira. Na žalost, to je bilo vrlo kratkog vijeka jer ispred nas je bilo još 40 kilomertara vožnje, barem za one koji si išli na Tarčin. A tako ti se ne da pokrenuti, naprosto bi se samo izležavao na travi i promatrao u daljinu, kako se oblaci paraju od vrhove, kako šume blijede u daljini.....uh, opet ta Nirvana.:)

Odlazak iz Lukomira bio je malo potežak, s obzirno na spomenuto stanje duševnog mira ali i zbog nižeg tlaka nakon obilnije užine. Međutim, krenulo se dalje, prvo se ekipa podijelila, jedna je krenula nazad a druga u Tarčin i priču s njom nastavljamo. Nakon odvajanja krenuo uspon dug 3 kilometra koji je ubrzano trošio unesene kalorije i podizao tlak tako da smo već nakon 15 minuta bili opet „svoji“. Cijelo vrijeme smo vozili prema jugozapadu tako da se na jednom dijelu staze otvarao pogled na Velež i Prenj te na kotlinu u kojoj je smješteno Boračko jezero. Shvatili smo da smo blizu Konjica pa se jedna ekipa odvojila i krenula put tog hercegovačkog mjesta. Ostatak se okrenuo prema sjeverozapadu zaobilazeći goropadnu planinu i to u spustu kroz šumu dugom oko 30 kilometara prema Tarčinu. Na svoje su došli zaljubljenici ekstremnijeg brdskog biciklizma pa je na kraju bilo i padova, na sreću bez većih posljedica za bicikla. Za vozače ćemo lako:)., jer smo po završetku spusta svratili u lokalnu trgovinu i pečenjaru gdje smo okušali kakve je kvalitete pivo iz Sarajeva te pečeno pile, odnosno više njih. Tu je bio kraj ove naše pustolovine, samo je još trebalo sačekati prijevoz i put prema srcu Hercegovine.

Na kraju je zaključak da Lukomir treba više puta posjetiti i u njemu se zadržati dužio dio dana, prije svega kako bi obradovali sva svoja čula, uključujući i čulo okusa jer je poznato da stare žene iz Lukomira prave odličnu pitu.