Mihail Botvinik, svjetski prvak i otac sovjetske šahovske škole

Mihail Mojsejevič Botvinik, sovjetski i ruski šahovski velemajstor i višestruki svjetski šahovski prvak, umro je na današnji dan prije 30 godina, 5. svibnja 1995. u Moskvi.

Smatra se ocem sovjetske šahovske škole. Jedini je šahovski prvak koji je triput osvajao taj naslov; 1948., 1958. i 1961. U tom je periodu samo dvije godine ostao bez naslova: 1957. protiv Smislova i 1960. protiv Talja, što ga čini jednim od svjetskih prvaka s najduljom vladavinom.

Krunu je konačno izgubio od Tigrana Petrosjana 1963.

Rođen u Kuokkali 17. kolovoza 1911. godine kao sin zubarskog tehničara, a prvi put su ga zapazili u šahovskom svijetu s 14 godina, kada je pobijedio svjetskog prvaka Capablancu u jednoj simultanci u Moskvi koja je održana 20. studenoga 1924.

Brzo je napredovao i u dvadesetoj godini, kao ruski majstor, prvi put je pobijedio na sovjetskom šahovskom šampionatu 1931. Kasnije je na državnim prvenstvima pobjeđivao 1933., 1939., 1941., 1945. i 1952. godine.

S 25 godina Botvinik se ravnopravno nosio sa svjetskom šahovskom elitom, postižući uspjehe na najjačim međunarodnim turnirima. Bio je prvi (zajedno s Flohrom) u Moskvi 1935., ispred Laskera i Capablanke, zatim prvi (zajedno s Capablankom) u Nottinghamu 1936. i treći (iza Finea i Keresa) na prestižnom turniru AVRO u Amsterdamu 1938.

Godine 1941. osvojio je turnir koji mu je donio naslov "apsolutnog prvaka SSSR-a". Botvinik je pobijedio Keresa i budućeg svjetskog prvaka Smislova, kao i jake sovjetske velemajstore Isaka Boleslavskog i Andora Lilienthala.

Nije iznenađenje da je Botvinik, stalno napredujući, tri puta bio svjetski prvak (1948. – 57., 1958. – 60., 1961. – 63.). Njegova dugovječnost na šahovskom tronu pripisuje se njegovoj izuzetnoj posvećenosti izučavanju šaha.

Pripreme prije meča i analize poslije meča bile su najjača Botvinikova strana: tehnika prije taktike i majstorstvo u završnicama ispred zamki u otvaranjima.

Njegovo usvajanje i razvoj solidnih otvaranja u Nimzowitschevoj indijskoj obrani, Slavenskoj obrani i Winawerovoj Francuskoj obrani bile su rezultat pažljivih studija i zato se mogao usredotočiti na uzak repertoar otvaranja za vrijeme najvažnijih dvoboja, često vodeći meč u pažljivo odabrane varijante.

Kritičari ističu njegovo rijetko pojavljivanje na turnirima poslije Drugog svjetskog rata, dok je bio svjetski prvak, i njegove prosječne rezultate u mečevima za obranu titule – od 5 obrana izgubio je 3 meča (od Smislova 1957., Talja 1960. i Petrosjana 1963.), a u 2 je igrao neriješeno (protiv Bronštajna 1951. i Smislova 1954.).

On je, međutim, dobio 2 meča kao izazivač, pobijedivši vladajuće svjetske prvake Smislova 1958. i Talja 1961.

Vlada, također, opće mišljenje da se Botvinikova igra zasnivala više na korektnoj nego na intuitivnoj ili spektakularnoj igri. Ovakvo mišljenje nastalo je zahvaljujući njegovom osornom ponašanju i naizgled hladnoj, proračunatoj ličnosti.

Tri su čimbenika doprinijela njegovim neujednačenim rezultatima. Prvo, Drugi svjetski rat izbio je upravo u vrijeme kad je Botvinik bio na vrhuncu – da rat nije prekinuo međunarodna šahovska natjecanja, Botvinik bi gotovo sigurno izazvao Aljehina u meču za svjetskog prvaka u ranim 40-im i možda bi i osvojio titulu, kao što je to uradio 1948., kada se poslije Aljehinove smrti igrao meč-turnir za titulu prvaka svijeta.

Drugo, on je bio nakon Laskera jedini svjetski poznat šahist koji je imao dugu i bogatu karijeru na drugom polju – kao inženjer — za što je dobio brojna sovjetska odlikovanja, a Fine je često isticao da je Botvinik bio posvećen inženjerstvu jednako kao i šahu.

Konačno, prethodni svjetski prvaci mogli su izbjegavati svoje najjače takmace, kao što bokseri teške kategorije to čine danas; Lasker je bio poznat po tome što je držao titulu koliko je dugo mogao u nekoliko prilika izbjegavajući mečeve s najozbiljnijim pretendentom, Capablancom.

Kada je FIDE preuzela kontrolu nad svjetskim prvenstvima 1948., Botvinik je bio prvi šampion koji je bio prinuđen igrati s najjačim protivnicima svake 3 godine; čak i tada Botvinik je držao titulu duže od bilo kog igrača poslije njega (s izuzetkom Kasparova).

Pošto je posljednji put izgubio titulu od Petrosjana u Moskvi 1963., Botvinik je ostao u natjecateljskom šahu, pojavljujući se na nekoliko visokrangiranih turnira, nastavivši ostvarivati nezaboravne partije, ali ipak više nije želio učestvovati u trci za titulu.

Povukao se s natjecanja 1970. u svojoj 59. godini, želeći radije posvetiti se razvoju kompjuterskih šahovskih programa i pomaganju mladim sovjetskim šahistima, zbog čega je zaslužio nadimak "Patrijarh sovjetske škole šaha". Poznati "3K": (Karpov, Kasparov i Kramnik) bili su samo trojica od mnogih budućih velemajstora koje je podučavao Botvinik.