Na današnji dan prije 120 godina, 28. rujna 1905. u selu Klein Luckow na sjeveroistoku Njemačke rođen je Maximilian Max Schmeling, jedan od najvećih boksača svih vremena.
Otac mu je bio pomorac, a majka je radila u pošti. Ubrzo nakon Maxova rođenja Schmelingovi su se preselili u Hamburg. U osnovnoj školi nije bio posebno nadaren učenik, ali volio je sport i maštao o nogometnoj karijeri. O boksu tada još nije znao mnogo, i to iz jednostavnog razloga - plemenita vještina u carskoj Njemačkoj bila je zabranjena.
Odrastao je u radničkoj četvrti Hamburga. Bilo je to vrijeme turbulentnih političkih i društvenih promjena. Prvi svjetski rat izazvao je krizu, car Wilhelm II. je morao abdicirati i proglašena je Weimarska Republika. Mali Max gledao je kako se hamburškim ulicama po povratku sa zapadnog fronta kreću nezadovoljni njemački vojnici.
Kad bi dolazio kući sa svojih putovanja, otac je Maxu pričao o boksačkim mečevima, ali budući šampion boksom se zarazio u kinu. Presudan je bio film o meču svjetskih prvaka u teškoj i poluteškoj kategoriji, Amerikanca Jacka Dempseyja i Francuza Georgesa Carpentiera, iz 1921. godine.
Schmeling ga je oduševljeno gledao svake večeri kroz tjedan dana. Ubrzo je kupio svoje prve boksačke rukavice. Budući da nije imao novca za nove, nabavio je rabljene i počeo trenirati.
Boks je prvih godina nakon rata počeo izlaziti iz ilegale, a promovirali su ga njemački vojnici koji su se vratili iz zarobljeništva u Engleskoj i Francuskoj te britanske okupacijske vlasti u njemačkom Porajnju. Tamo su osnovani prvi klubovi i Max je odlučio krenuti boksačkim putem iako se njegova obitelj protivila.
Preselio je u Düsseldorf gdje je unajmio je podstanarsku sobicu i preživljavao radeći teške fizičke poslove.
Potpuno se posvetio boksačkom pozivu. Naporno je trenirao, živio spartanski i disciplinirano, ustajao i lijegao rano, izbjegavao cigarete i alkohol te držao strogu dijetu. Istini za volju, u to vrijeme ionako si ništa bolje i nije mogao priuštiti.
"Godine između 20. i 30. rođendana ne pripadaju nama, predanim sportašima. Za onih desetak prvih borbi, kojih se nitko neće sjećati, morao sam dati najbolje godine svog života", napisao je kasnije u svojoj autobiografiji.
Već 2. kolovoza 1924. u Düsseldorfu prvi put ušao je u ring kao profesionalac i tehničkim nokautom u 6. rundi pobijedio izvjesnog Hansa Czappa. Isječak iz lokalnih novina o svome nastupu poslao je roditeljima u Hamburg. Do prosinca iste godine imao je deset mečeva, ali već u listopadu pretrpio je i prvi poraz. Izgubio je prekidom u 4. rundi od Maxa Dieckmanna, tada vjerojatno najboljeg njemačkog poluteškaša.
Međutim, u to doba porazi u profesionalnom boksu nisu se smatrali tako tragičnima kao danas, možda zato što se kudikamo češće boksalo. Schmeling je bio zadovoljan, zarađivao je 100 do 200 maraka po nastupu, nešto manje od prosječne radničke plaće u Njemačkoj.
U ljeto 1925. Schmeling je dobio još jedan snažan boksački poticaj. Njegov uzor Jack Dempsey doputovao je u Europu na medeni mjesec sa svojom drugom suprugom Estelle Taylor i u Kölnu odradio tri ekshibicijska meča u dvije runde. Jedan od suparnika bio je i mladi Max.
Idućeg dana održana je svečana večera u čast slavnog gosta, na kojoj je Dempsey prišao Schmelingu i rekao mu da će jednog dana postati šampion. Godinama kasnije, kad su Jack i Max već bili prijatelji i družili se u New Yorku, njemački profesionalac je podsjetio američkog teškaša na njegove riječi u Kölnu, da bi mu ovaj odgovorio: "Pa to sam rekao svim mladim boksačima s kojima sam razgovarao na toj večeri!"
Iste godine osvojio je titulu njemačkog prvaka u poluteškoj kategoriji, prvi važniji pojas u karijeri. Pred 4000 navijača za samo 30 sekundi nokautirao je Maxa Dieckmanna i zaradio 1500 maraka.
Napokon je postao financijski neovisan, navijači su ga počeli prepoznavati i novine pisati o njemu. Bio je posebno ponosan na činjenicu da je mogao poslati nešto novca svojoj majci Amandi i sestri Edith u Hamburg. Otac je u međuvremenu umro.
U sljedećih 10 mjeseci imao je 10 borbi i postigao isto toliko pobjeda. Deseta borba bila je za europski naslov protiv Belgijanca Fernanda Delargea. Schmeling ga je nokautirao u 14. rundi i postao prvi njemački boksač s europskom titulom. S jedva 79 kilograma i dalje se borio u poluteškoj kategoriji.
Prolazeći različite faze svoje karijere, konačno je Nijemac postao svjetski prvak u teškoj kategoriji, kao prvi Europljanin uopće i ujedno kao jedini Nijemac do sada koji se u toj kategoriji okitio svjetskom titulom.
Schmelingu su tada bile 24 godine, a 12. lipnja 1930 godine borio se protiv američkog boksača Jacka Sharkeyja pred 80.000 gledatelja na Yankee-Stadiumu u New Yorku.
Sharkey je zbog niskih udaraca diskvalificiran u četvrtoj rundi, a poznavatelji boksa znaju da su tada tukavice bile tanje i bez posebne zaštite, tako da su nedozvoljeni udarci bili puno bolniji nego danas.
Nijemci su za pobjedu svog šampiona saznali tek sutra iz novina, jer je te noći ispao radijski signal pa nisu mogli pratiti meč uživo.
Schmeling je kasnije izjavio kako mu ta titula nikad nije bila posebno draga, unatoč žestokim bolovima koje je zbog tih udaraca danima osjećao. Tek nakon što je tri tjedna kasnije obranio naslov svjetskog prvaka, svladavši Younga Stribblinga (SAD), osjećao se istinskim prvakom, kazao je.
Međutim, njegova borba protiv ''nepobjedivog'' Joea Louisa, jednog od najpopularnijih i najpoznatijih boksača u povijesti, učinila je Schmelinga uistinu besmrtnim.
Bilo je to 19. lipnja 1936. godine, a Nijemac je američku legendu svladao nokautom u 12. rundi. Louis je do tog meča imao odnos 23:0, što znači da mu je Scheling nanio prvi poraz u profesionalnoj karijeri.
Ipak, dvije godine kasnije, Joe Louis revanširao se Maxu Schmelingu nokautom već u prvoj rundi. Opet je poprište bio Yankee-Stadium, a borba je priređena 22. lipnja 1938. godine. Neki je nazivaju i borbom stoljeća.
Max Schmeling umro je 2. veljače 2005. godine u 99. godini života. U Njemačkoj je proglašen sportašem stoljeća, skupa sa Steffi Graf u ženskoj konkurenciji.
Pročitajte još: Boksač koji je bio Hitlerov maneken mrzio je naciste
