Pohod na

Kozara UltraTrail

Nedjelja je protekla u šepurenju i naslikavanju jer imalo se šta i šepurit, cure su razvalile sve i uzele 3 mjesta na postoljima 1. i 3. na 20km i 3. na 40km.

sport/ostali-sportovi

Ivan Dugandžić

24.04.2018. u 09:12

"Iskupišmo" se tako mi u nikad većem broju (Trail sekcija HPD Prenj 1933 i Mostar Runnersi) i pohod na Kozara UltraTrail je počeo.

Neki u ranim jutarnjim satima gaze prema Banja Luci kao naš „Selektor“ koji se zorom zaputio s višim ciljevima promocije svega i svačega a pogotovo Čvrsnica ultratraila, a za njima pristižu i ostali.

Nakon nešto više od 5 sati klapanja napokon stižemo u oazu mira, bar je bila oaza mira dok mi nismo došli. E sad, došli smo smjestili se (čitaj porazbacali torbe po mini bungalovu).

Tu na scenu stupaju cure koje vade toliko tjestenine da sam mislio da je rat opet počeo. I tako dok je „Koža“ neumorno diljao slaninu za karbonaru koja se na onom mlakom kolu šporeta već činila ko nemoguća misija kuvarica uskliknu "ljudi ovo je gotovo". Bili su to raskisani makaroni koji su se samo onako gladnim ustima činili kuhani,al sve na dušu šporetu, a nikako kuharskom umijeću ovih oko njega. No hajd' nismo došli žugatneg se za'ebavat i poderat brdo i konkurenciju. Pošto je plan takav kakav je, oštar i beskompromisan razlaz prvu večer je uslijedio čim smo se najeli i ohakali sve šta se stiglo k'o na primjer jamesbondovske pozive preko sata. Sem onih gore makarona još samo ne mogu svarit šta je čudno da neko priča na sat, pa ljudi na mjesec idu, ccc. Ko da vas gledam dok ovo čitate, još se kecite. Samo se vi smijite, svi ćete vi pričat sa satom :)

Bilo je tu još plakanja kad smo čuli "Čedin" ultra trening i ubijanje marincima eksponencijalnom metodom gdje radiš jedan pa odmaraš minut. Ne znam jesmo li mi dobro shvatili jel te tu više ubije ovo čekanje sljedeće serije ili sama serija,al momak tvrdi ko dođe do 12 marinca da je mrtav čovjek, a tko smo mi da mu ne vjerujemo. No dosta zezancije svi u krevete, kad „Selektor“ radi analizu staze, tad se svi se u uvo pretvore. Da skratim detaljnu i profesionalnu analizu zaključak je da su to 4x Planinice, pošto je Planinica mjerilo svake fizičke aktivnosti u svemiru. Usvajamo strategiju da idemo jako pregazit ovo k'o plitak potok. Gasi svjetla, spavanje. Treba zaspat prije družine jer kad upilaju bit će teže zaspat negskuvat makarone na onom kolu. Zaspah treći od trojice,al ok i tesla je spavao 4 sata pa je struju izumio šta se ja žalim. Navijamo se u 5ipo trpamo u sebe hranu jer trebat će danas klapat i polazimo na bus koji vozi ekipu na start.

Nakon neki pola sata stižemo na start odakle staza vodi u idiličnu šumu. Kreće start trke na 40km i mi laganim korakom onako fini svježi krećemo. Vrijeme je sunčano, a prvih 15tak kilometara ide kroz gustu šumu pa se i ne osjeti vrućina. Što se staze tiče za nas koji smo navikli da je kamen na kamenu ovdje smo naišli na tepih, ljudi tepih. Teško je riječima dočarati ljepotu ovog početnog dijela dok još ima dovoljno kisika u glavi da se može nešto vidjet i zapamtit. A onda kreću one stvari zbog kojih trail jest to što jest, usponi kratki,al žestoki takvi da sam sebi na jezik gaziš, a opet ideš k'o puž uzbrdo. Stižemo na prvu okrjepu na nekih 11km kad tamo galama "ajmoooooooo", volonteri deru glasnice da nam ubrizgaju malo snage da nastavimo dalje.

Atmosfera na toj prvoj je ludilo, gorii sve i uz informaciju da "Selektor" dere na prvoj poziciji pičimo dalje nizbrdo. A sada spektakl, ekipa od nas 7-8 promašuje markaciju za skretanje u šumu i kao da nam je malo ovih 40km mi lagano nizbrdo i uz priču nabiremo pogrešnim putem još nekih kilometar do glavne ceste gdje srećemo još nasukanih kolega. Di smo šta smo, vidimo da to nije to,al neda nam se nazad, vidimo neke planinarske oznake niz cestu i uz dogovor složno krećemo niz cestu u potrazi za markacijamatrail staze. Al što bi rekli u nas "džaba smo krečili" i na savjet lokalca koji se na ler spuštao svojim golfom vraćamo se nazad uzbrdo onako ljuti na sebe i na ove koji su markirali raskrnicu. Skupina potonula, nastavlja kroz šumu i roji o lošem markiranju. Neki riješili odustat, ja na 50/50 uzbrdo bi odustao, nizbrdo ne bih. Ovdje nailazim na kolegicu Mirelu kojoj nije jasno odakle nas opet pa nastavljamo skupa jedan dio puta.

Okrjepna stanica broj 2, novi život. Naranača, banana, kikirikija, soka, znači svega. Pitam volontera, hipotetski ako odustanem kakva je procedura jel neko dođe po mene? Kad on onako nekakav zbunjen promuca "pa za nekih 3 sata bi možda neko mogodoć" samo smo se pogledali i tražili sljedeću markaciju. Par nas kojih bijahu spremni poć na hladnu pivu sad nastavljamo dalje dugim i dosadnim usponom makadamskim putem do 30. kilometra. Ovdje nas sunce već dobro bije jer nema više ni one šume, ni one svježine, a ni idile sa početka. Kilometar vječnost, a do cilja ih nabrat još 10tak po ovoj žegi i onda se možemo u miru onesvijestiti. Čupajući zadnje atome stižemo napokon u cilj, ekipa grmi sa pivom u rukama "ajmoooooooo". Guraju mi pivu u ruke jer vide klasični primjer dehidracije i počinje sabiranje dojmova. Ko je gdje, koga čekamo, ima li iko da nije promašio stazu, ko je pobjedio, ko je DNF (didnotfinish). E to, dnfko je dnf? Dva favorita za postolje iz našeg tabora su nažalost omašilimarkacije i vratili se pogrešnom stazom do cilja.

Jesu li bili prebrzi pa su previdili markacije, jel ih uopće bilo s obzirom na broj zalutalih možda nikad nećemo saznat,al dogodine idemo jače, i to ovaj put stazom do cilja. Neću više kronološki obećavam, preskačem dva sata do "Čedine" juhe.

Večer je bila drama, lagano uz roštilj i sabiranje dojmova i oduzimanje pivom. Naravno, smantani od dugog dana neki su izdržali čak do ponoći neki su se onesvijestili ranije. Nedjelja je protekla u šepurenju i naslikavanju jer imalo se šta i šepurit, cure su razvalile sve i uzele 3 mjesta na postoljima 1. i 3. na 20km i 3. na 40km.

U povratku nazad smo kao pravi turisti prodefilirali Banja Lukom, najeli se Brkinihpizza i razgulili za Mostar. Šta još reći ili dodati, bravo ekipa i vidimo se na sljedećem. Toliko od mene ima'l pitanja?