Čovjek sa zlatnim veslom

Radio je u kombinatu Belišće. Znao je odraditi smjenu pa na trening. Na normu. Kada uradi više, zaradi i više.  Između svog posla i treninga, bili su nastupi na velikim takmičenjima. Svjetska prvenstva, Olimpijade. Uglavnom se s tih takmičenja vraćao s medaljama.

Danas kada je sve oko nas profesionalni sport, izgleda čudno. Ali jednostavno, tako su stvari izgledale. I nikada se Matija Ljubek nije "razbacivao" medaljama, uspjesima. Nije bio najbolji na svijetu, nije bio jedini. Jednostavno, radio je ono što voli, ono što zna, na svoj najbolji način. Dobro, nekada bi ljudi u kombinatu pružili ruku, pa bi Matija imao nešto više vremena za trening. Bila je tu i olimpijska stipendija, pa i pomoć saveza, ali ništa previše.

Prva medalja 1975. godine

Matija Ljubek je na početku prednost dao nogometu, u lokalnom niželigašu, ali je jednog dana došao na trening u kajakaški klub Belišće i loptu je jednostavno zaboravio. Vremenom je postao jedan od najuspješnijih sportaša više Jugoslavije, odnosno Hrvatske.

Medalje je na velikim takmičenjima osvajao jedanaest godina. Jednim dijelom u jednokleku kao samac, drugim dijelom s Mirkom Nišovićem u dvokleku. Prvu veliku medalju Matija je osvojio na Svjetskom prvenstvu u Beogradu 1975. godine. Bio je brončani na 10000 metara, iza Vasiliyja Yurchenka iz Sovjetskog Saveza i Mađara Károlyja Szegedija.

U Montrealu je zlatni

Ta medalja kao da je bila najava onoga što će uslijediti naredne godine u Montrealu. A tamo je osvojio dvije medalje. Prvo broncu na 500 metara. U svojoj kvalifikacijskoj grupi je bio prvi s vremenom 2:10.16, u polufinalu 2:07.99, na kraju je u finalu ostao na 1:59.60. Broncu bez koje je skoro ostao jer je zaboravio da mora ići na doping kontrolu.

Prvo je razgovarao s novinarima, nakon toga je otišao pod tuš. Srećom, ljudi zaduženi za doping kontrolu su uspjeli Matiju pronaći 15-tak minuta prije isteka roka. Dan poslije kanu jednoklek se vozio i na dvostruko dužoj dionici. U kvalifikacijama i polufinalu možda i nije bio previše brz, ali zato u finalu jeste. Vrijeme pobjednika bilo je 4:09.51, dok su recimo drugoplasirani Yurchenko i trećeplasirani Mađar Wichmann u cilju ušli s povećim zaostatkom.

- Ne treba nikoga podcijeniti, ali treba znati koliko sam vrijediš. Nisam najavio osvajanje zlatne medalje, ali sam nakon 600 metara znao da ću osvojiti, govorio je nakon velikog uspjeha Matija.

Mediji iz drugih zemalja, posebno onih u kojem je ovaj sport, kajak kanu bio razvijen nisu mogli vjerovati što je uradio momak koji je u tom trenutku imao 22 godine. Ljubek nije imao ni svog pravog trenera, najviše je radio s Mađarom Laszlom Hinglom. Hingl nije mogao putovati s Montreal, ali to nije smetalo Matiju. Zanimljivo, Mađari koji su bili velesila u ovom sportu, u Montrealu nisu mogli do zlatne medalje što je posebno teško palo Joszefu Peehlu izborniku Mađarske.

Uspjeh za uspjehom

Nakon Montreala a prije Moskve, Ljubek uzima još dvije medalje na Svjetskom prvenstvu 1978. godine (zlato i broncu), a onda polako se okreće nastupima u dvokleku s Mirkom Nišovićem. U Splitu je na Mediteranskim igrama stigao do tri zlata. Dva su bila pojedinačna, jedno s u paru s Nišovićem. Osamdesetih godina su se Matija, Mirko i Milan Janjić često pripremali u Pločama, odnosno Kardeljevu, kasnije na Pivskim jezerima u Jajcu, ali uz nekolicinu tada priznatih i poznatih kajakaša iz Mađarske, Rumunije, Bugarske. Uvjeti su bili idealni.

Do Olimpijade u Los Angelesu, Matija će svoju riznicu medalja proširiti za još pet, naravno radilo se o svjetskim prvenstvima. Već tada je dvojac Ljubek - Nišović bio prepoznatljiv u cijelom svijetu.

- Mi strašno puno treniramo. Mi godišnje preveslamo oko 5000 kilometara, dignemo 1000 tona tegova, tu je puno trčanja, gimnastike. Zato rezultati nisu slučajni, isticao je Ljubek.

Ubojiti dvojac

Matija i Mirko Nišović iz Los Angelesa su se vratili s novim medaljama. Zlato su ugrabili na 500 metara, srebro na 1000. Nišović se nešto kasnije počeo baviti sportom, kao pionir postao je prvak Jugoslavije u Gradačcu 1976. godine, a medalju mu je uručio baš Matija Ljubek.

- Matija je došao jedan dan dok sam ja bio na služenju vojnog roka u posjetu i tu smo se dogovorili. Ja dolazim u Belišće 1981. godine i zajedno s Matijom počinjem trenirati. Sjećam se nastupa na SP u Beogradu 1982. godine, na Adi je bilo 100.000 gledalaca. Mi smo osvojili srebro i zlato. U Los Angelesu smo pobijedili slavnu Rumunjsku postavu Patzaichina - Simionov. Uspjeli smo povezati tri zlatne medalje s tri velika takmičenja. Bili smo prava posada, spoj mladosti i iskustva, kaže Nišović. Matija i Mirko su posljednje dvije velike medalje izborili na SP 1985. godine. Zlato i srebro. Nakon Seoula, Matija je zaključio svoju karijeru.

Osvojio je četiri olimpijske medalje, još je dodao deset sa svjetskih prvenstava, ukupno nekih 300 medalja s ostalih takmičenja, čime je stekao status jednog od najvećih. Nažalost, Matija je tragično stradao  11.listopada 2000. godine, na njegovom kućnom pragu ga je ubio njegov šogor Marko Varžić nakon nesuglasica oko obiteljske kuće. Matija je imao 47 godina te je obnašao funkciju dopredsjednik HOO-a. Godine čine svoje, ali pravi ljubitelji sporta vjerojatno nikada nisu zaboravili sjajnog Matiju Ljubeka i sve što je napravio u jednom sportu kao što je kajak- kanu.