Četverogodišnje čudo iz Makarske: Može istrčati 10 km za sat vremena

Emilu Jonesu tek su četiri godine, težak je jedva dvadesetak kilograma, no bez problema pretrči deset kilometara!

Ovaj nevjerojatan dječak nedavno je oborio i vlastiti rekord, na Božićnoj utrci na splitskom Marjanu istrčao je 10 kilometara za 1:04 sata, a da cijela priča bude još nevjerojatnija, stazu od 10 kilometara istrčala je i njegova tri godine starija sestra Diana, i to za 1:23 sata.

Trčao je i otac Aliksandar Bahachou, a mama Natalija Jones ovoga puta nije, no i ona se zna okušati na dugim prugama, baš kao i njihov mali psić Riumka.

Obožavaju Hrvatsku

Ali ova neobična obitelj ima i još jednu neobičnu priču, priču o tome kako su stigli u Hrvatsku. Naime, Aliksandar i njegova supruga rođeni su i odrasli u bivšem SSSR-u, no upoznali su se u Norveškom Bergenu, kamo su stigli u potrazi za boljim životom. Oboje su visokoobrazovani, Aliksandar je završio pravo i ruski jezik, te je radio kao sudski tumač, a Natalija je profesorica ruskog i engleskog jezika.

U Bergenu su zasnovali obitelj i dobili Dianu i Emila, prije dva ljeta stigli su s djecom na odmor u Makarsku koja im se toliko svidjela, da su se odlučili trajno nastaniti u njoj, i tu odgajati i podizati svoju djecu. Dok neki trbuhom za kruhom jure u Norvešku, a ovaj par se iz Norveške odlučio preseliti u Dalmaciju, pišu 24 sata.hr.

''Priroda je prekrasna, klima savršena osim onih par dana kad puše bura, a sve je na par minuta, jako blizu i zgodno. I vrtić, i škola, prodavaonice, parkovi, priroda'', otkriva Aliksandar, i dodaje kako ima samo jedan problem:

''U Hrvatskoj ne možemo 'napraviti' novac za život, i stoga supruga ili ja odemo jednom godišnje na par mjeseci u Norvešku, i kad zaradimo dovoljno, vraćamo se natrag u Makarsku živjeti ostatak godine. Želimo da naša djeca odrastaju u ovom sjajnom okruženju''.

Roditelji su za Dianu i Emila isplanirali sve do najsitnijeg detalja, Diana uz prvi razred osnovne škole pohađa i glazbenu školu u kojoj uči svirati klavir te trči i igra ragbi, a sličnim putem će krenuti i mali Emil, koji je još uvijek premali za školu i ide u vrtić. Oboje odlično govore hrvatski jezik, kojim pričaju i kod kuće.

Emil trči i igra ragbi

Imam četiri godine i još ne mogu u školu, ali zato trčim i igram ragbi - kaže veseli dječak, koji je sve zadivio svojom upornošću i izdržljivošću.

''Otkrili smo to sasvim slučajno. Moj sin iz prvoga braka je atletičar, i kad nam je stigao u posjetu u Makarsku trenirao je na stadionu. Emil je otrčao s njim deset krugova, i stariji sin mi je odmah rekao da je strašno talentiran, i da ga obavezno odvedemo na treninge u klub. No u klubu su nam rekli kako su djeca premala te da ih ne mogu upisati zbog pravila Saveza. Klub je sve napravio da djeca postanu članovi, i na tome smo im zahvalni, ali za sada se natječemo van konkurencije.

Mogu ići u vrtić, u školu, mogu biti članovi DVD Makarska i Ragbi kluba ''Makarska rivijera'', jer imamo uredno prijavljen boravak u Makarskoj, ali ne mogu biti članovi atletskog kluba zbog toga što su Norvežani!? A u statutu HAS-a lijepo stoji da nitko ne smije bili diskriminiran'', otkriva Aliksandar, i sam zbunjen hrvatskim apsurdima, koje već pune dvije godine pokušava razriješiti.

No djeci je svejedno, trčali u okviru kluba, ili van konkurencije.

''Volim trčati i nikad se ne umorim'' pohvalio se Emil, koji već ima punu kutiju medalja koje nam s ponosom pokazuje, i dodaje kako mu je najdraža medalja s najpoznatije vatrogasne utrke po stepenicama u organizaciji zagrebačke vatrogasne postrojbe.

Seka i ja smo dobili kacige - pohvalio se Emil, a tata pojasnio:

''Kacige su za djecu bile obavezne, mi smo ih odmah učlanili u DVD Makarska kako bi uplatili startninu za ovu humanitarnu utrku, a Emil je dobio i posebnu majicu s natpisom ''Vatrogasci Makarska'', na koju je jako ponosan, kao i na pehar pobjednika ''Makarske desetke'' - koju mu je prošle godine poklonio pobjednik utrke Dinko Bošnjak.

Emil je i ranije volio trčati, no od kad je dobio Dinkov pehar na poklon, to ga je dodatno potaklo da bude bolji kako bi i sam osvajao medalje i pehare - otkrio nam je Aliksandar, koji kaže kako su djeca jednako dobra i u ragbiju, koji treniraju tri puta tjedno.

Emil trenira s dvije godine starijim dječacima, a do izražaja dolazi njegova brzina i okretnost.

 Emil je brži, ali ja znam svirati Bacha - važno dodaje Diana, koja bratu priznaje da je brži od nje, jer je nju strah buke pucnja startnog pištolja i gužve na startu, i to još od kad je lani na startu utrke u Omišu pala i ogrebala koljeno.

''Ni na Marjanu nisam mogla brzo trčati jer mi je nedavno ispao zub, baš prije utrke na 60 metara u Makarskoj, pa ni tamo nisam bila baš dobra'', požalila se Diana.

Ono što je važno napomenuti je da Aliksandar i Natalia nisu svoju djecu tjerali u sport, dapače, oni su se u sport uključili zbog djece.

'' Ni supruga ni ja nikad se nismo bavili atletikom. Ja sam trenirao judo, ali davno, kao mladić. Sada zbog djece i mi trčimo'', kaže Aliksandar, koji ponekad tijekom utrke drži Emila za rukicu, no sve češće ga pusti da trči sam, jer je Emil prebrz i za njega.

Cijelu priču pročitajte na 24sata.hr