Bosonog u legendu

Wilma Rudolph, Cassius Clay, Paul Elvstrøm, Larisa Latynina, njene kolegice iz reprezentacije, hokejaši Pakistana. Ovo su sportaši i sportašice koji su svaki na svoj način obilježili Olimpijske igre u Rimu 1960. godine. Međutim, jedan je bio poseban. Atletičar koji je prolaskom kroz cilj maratona 10. rujna, ušao u povijet, u legendu.

Abebe Bikila, Etiopljanin koji je šokirao svijet. Osvojivši zlato, trčeći bos. Kao niti jedan prije a niti poslije atletičar. I ne samo da je Bikila osvojio zlato, već je postavio u toj utrci svjetski rekord u vremenu – 2:15.16. To je za osam minuta bio bolji rezultat od dotadašnjeg rekorda koji je držao Emil Zatopek s Igara 1952. godine u Helsinkiju. Ovojio je zlato u zemlji koja je njegovu Etiopiju okupirala dva desetljeća prije.

Abebe Bikila je rođen 7. kolovoza 1932. godine, u Jattou malom selu koje udaljeno neka tri sata od glavnog  grada Addis Abebe. U području gdje su okrugle kolibe od blata pod krovom od slame (tuku) za lokalne seljake bile jedini krov nad glavom. Imao je samo tri godine kada su Mussolinijeve trupe započele invaziju na Etiopiju koju nikada nisu uspjeli do kraja pokoriti.

Trčao jer je morao

Kao dječak pastir, pazeći na stado svoje obitelji, Bikila je navikao hodati i trčati nekoliko kilometara svaki dan u potrazi za pukotinama ispunjenim lavom koja su okruživale njegov dom i koje su bile pogodne za ispašu.

Nakon oslobođenja, krenuo je u školu kako bi naučio čitati i pisati, a onda se s 19 godina preselio u glavni grad Etiopije. Tamo se prijavio u vojsku, točnije nacionalnu gardu. U to vrijeme bilo je jako puno časnika iz Švedske koji su radili na obuci domaćih kadrova. Jedan od njih je bio Onni Niskanen. Pričuvni časnik i školovani trener.

Godinama kasnije u svojim memoarima, Niskanen će zapisati:

- Bili su to sjajni momci, koji su bosonogi igrali nogomet. A mogli su trčati do iznemoglosti, jer su tako stizali iz jednog mjesta u drugo. Sve mi je bilo jasno. Morao sam im usaditi samo tehniku trčanja, da se što manje umaraju. To ih je oduševilo, jer su bili sretni da će moći trčati i više i duže nego prije. Ja sam ih zapravo samo usredotočio na trčanje s minimalnim gubitkom energije. To je bio moj odgoj, samo to.

Mogao je trčati, trčati...

Niskanen je 1956. godine počeo pripremati sportaše iz Etiopije koji su putovali na igre u Melbourne. Nije bio zadovoljan rezultatima pa se vratio u Švedsku dvije godine kasnije. Sa sobom je poveo i trojku iz Etiopije u kojoj su bili Bikila i njegove kolege Mamo Wolde i Said Mussa.

Novinari koji su pratili najbolje maratonce tadašnjice su pisali kako je Niskanen imao poseban način rada s atletičarima. Posebno je fokusiran na dio koji je označen kao "endurance" i dio kao "stamina". Ustvari po našem izdržljivost. S tim da je po Niskanenu najvažnije bilo potrošiti što je moguće manje snage do 30-tog kilometra kako bi atletičar bio što svježiji za završnicu. Abebe Bikila je to mogao.

Ipak, tek nakon što je uspio na domaćem terenu tijekom prvenstva u oružanim snagama pobijediti Wamija Biratu, do tada najbržeg trkača maratonca u Etiopiji, ljudi su ga počeli shvatiti ozbiljno.

Više mu je odgovaralo da trči bos

Bikila i njegov imenjak Wakjira su krenuli s pripremama za nastup. Od novca koji su dobili kupili su po dolasku na igre u Rim obične patike. Iako su navikli trčati bosi, hodati bosi, pokušali, ali nisu mogli. Obojica su zaradila žuljeve pa odlučili trčati onako kako znaju, kako vole.

- Bio sam zadivljen njegovim nogama. Kasnije sam znao da je trčao bos na treningu. Potplati su mu bili debeli i crni poput ugljena. Sjećam se da sam mu htio dodirnuti stopala, čija je tvrda koža podsjećala na gume velikih vojnih kamiona, pričao je kasnije čovjek koji je od 18-tog kilometra vodio veliku borbu s Bikilom, Marokanac Rhadi Ben Abdesselem. Abdesselem je prije utrke jedno vrijeme proveo zajedno sa Bilikom kod liječnika.

-  Trči tako lagano kao da noge jedva dodiruju zemlju, govorio je jedan od novinara tijekom utrke.

Negdje oko 41 kilometra, utrka je bila odlučena, Ben Abdesselem je bio nekih pet metara iza. U posljednjih 1000 metara Bikila je malo ubrzao. U tom trenutku mnogi su se pitali, tko je ovo?

- Odjednom smo ugledali svjetla malog konvoja koja treperi u daljini i evo došao je  ... ritmički i snažno koračajući Appijskim putem, rutom osvajača u gradu u kojem su nekad bili njegovi preci robovi, pisao je kasnije jedan od izvještača.

U cilju je Abebe Bikila izgledao potpuno mirno, dok je većina njegovih kolega padala zbog iscrpljenosti. Navodno je u cilju, svom treneru Niskanenu rekao kako u tom ritmu mogao odraditi još nekih 10-15 kilometara!

Novo zlato je osvojio ipak u patikama

Preko noći Abebe Bikila postao je sportska ikona. Heroj u vlastitoj zemlji i na cijelom kontinentu, Bikila je bio prvi Afrikanac sa zlatnom medaljom. Ipak njegov podvig, neki su iskoristili danas bismo rekli u političke svrhe. Na njegovu sreću nije sudjelovao u vojnom udaru kojeg je planirao general Mengistu Neway, ali je kratko zadržan u pritvoru. Upravo zbog toga nije nastupao, ali se onda počeo ozbiljno pripremati za Tokio 1964. godine. Tri godine ranije, nastupio je također na jednom maratonu u Osaki gdje je odlučio nositi prave šprinterice. Na nekih 40 dana prije Olimpijade, Bikila je završio na operacijskom stolu zbog upale slijepog crijeva. Svega nekoliko dana nakon operacije lagano je počeo trenirati.

- Znao sam da će biti na startu maratona ako se ne pojave postoperativne komplikacije. Sve je dobro prošlo, a nakon nekoliko dana kad sam ga otišao vidjeti, ustao je i počeo hodao po bolnici. Olimpijada nije bila upitna, vrlo brzo je počeo lagano trenirati, sjećao se Niskanen.

I opet je uzeo zlato. I opet je oborio svjetski rekord. Sada je trčao dionicu 2:12.11. U cilju bio više nego svjež, neko vrijeme je zabavljao japansku publiku radeći različite skokove i druge vježbe. Pomalo nevjerojatno. Nastupio je Bikila i u Meksiku, ali je tamo odustao zbog povrede na 17-tom kilometru.

Poklonjena Buba ga je koštala života

U to vrijeme Abebe Bikila je bio velika zvijezda u svojoj zemlji, na poklon je dobio i legendarnu preuređenu Volkswagen bubu. Godinu dana nakon Meksika, upravo je u svom automobilu doživio tešku nesreću nakon koje je ostao paraliziran, nepokretan. Nakon teške prometne nesreće osam mjeseci se oporavljao u bolnici Stoke Mandeville u Engleskoj.

Zaliječene su brojne površinske ozljede, no liječnici nisu uspjeli spasiti noge koje su ostale nepokretne. Ni to nije ubilo njegov sportski duh, poslije se natjecanju u konkurenciji paraplegičara. Nažalost, četiri godine kasnije  25. listopada 1973. godine preminuo je, od posljedica udesa. Imao je samo 40 godina.

U mnogim anketama Abebe Bikila smatra se najznačajnijim Afrikancem 20. stoljeća. Etiopija je posebno ponosna na njega, jer nakon pojave Abebe Bikile mnogi su se stanovnici te siromašne zemlje počeli baviti atletikom i danas ova zemlja slovi kao rasadnik najboljih dugoprugaša na svijetu. Na neki način, Bikila je bio i ostao simbol promjena i u svjetskom sportu i u svjetskoj politici. Od Meksika do danas, pet puta su atletičari iz Afrike osvajali zlatne medalje. Posljednji Etiopljanin je bio Gezahegne Abera u Sydneyu. Ali za sva vremena je ostao upisan kao prvi, vojnik i šutljivi sin pastira, bosonogi prvak - Abebe Bikila.