Biciklima od Rujišta do Boračkog jezera i natrag

Nestabilno vrijeme, kao i ne baš optimistična vremenska prognoza, nije ni ovaj put spriječila članove Biciklističkog kluba Mostar da odrade svoju vikend turu po planinskim stazama.

Nakon serije osvajanja vrhova planina (vrh Brasina - Velež, vrh Leotar, vrh sv. Jure - Biokovo), ova je nedjelja bila predviđena za fantastični Lukomir, ali je zbog kolega iz Sarajeva odgođena za neku drugu priliku. No to nije nimalo umanjilo doživljaj koji nam je pružila vožnja od Rujišta do Boračkog jezera i natrag s ukupno 60 prevoženih kilometara.

Iako smo s autima malo kasnije krenuli iz Mostara, na Rujištu nas je ipak dočekala magla, no na svu sreću ubrzo se digla i otkrila nam sve čari Prenja.

Nakon kratkih podešavanja ljubimaca na dva točka ekipa je lagano krenula s vožnjom. Slijedila je kraća nizbrdica pa uspon prema platou Prenja u pravcu Boračkog jezera. Ono što je promijenjeno u odnosu na prošlu godinu, jeste da je na jednom 1,5 kilometar puta proširen je te preko njega navučen asfalt.

Nakon pet kilometara uspone, stižemo na plato Prenja s kojeg se može već nazrijeti kotlina u kojoj je ugniježđeno Boračko jezero, „zeleno ogledalo“ kako ga tamošnji ljudi vole nazivati.

Nastavljajući se voziti po platou došli smo do stećaka gdje smo odradili photo session. Zapravo cijela ruta do Boračkog je bila upravo ta vrsta zanimacije jer do cilja nije bilo nekakvih teškoća, a većinom je bilo nizbrdo.

Nakon platoa odličan makadamski put se nastavlja kroz predivne listopadne šume i četinare. Krošnje borova imaju oblik kišobrana. i prave savršeni sklad hlada i sunčevih zraka. Ovdje se već kroz grane može na trenutke doprijeti do „zelenog odgledala“, no tek nakon par kilometara i cijelog polukruga oko jezera otvara se savršeni panoramski pogleda na skriveni dragulj koji se utaborio između gorostasnog kanjona Neretve i zupčastih vrhova grebena Prenja.

Naravno, uslijedio je photo session, a onda ubrzano prema priključku na cestu Konjic – Boračko jezero gdje nas je dočekao naš najstariji član Zdravko Žilić, koji je prema Boračkom krenuo iz Konjica.

Zajedno smo se spustili do jezera te se smjestili u hladu drveća. Na sreću ili na žalost, nismo susreli motoriste koji su tri dana lumpovali po jezeru, tako da smo glavna atrakcija za izletnike bili upravo mi.

Nakon silaska sa siceva, par članova se odmah bućnulo u ugodnu jezersku vodu, a bilo ih je koji su preplivali jezero uzduž i poprijeko.

Nekako nam se baš i nije dalo da krenemo nakon satak odmora, ali vrijeme nije radilo za nas, a ni uspon koji je slijedio. Boračko se nalazi na 390 metara nadmorske visine dok je mjesto na kojem smo ostavili auto na 1000 metara. Tu visinsku razliku trebalo je svladati dok je još dan, tako smo krenuli ali prvo do kafane gdje smo utažili žeđ.

Nakon toga je slijedio šok uspon od 10 posto u dužini od 3 kilometra, a kad smo to „progrmili“ i ušli u prenjsku šumu, sve je bilo lakše.

Na žalost, cijelo vrijeme puta imali smo probleme s gumama iako je makadamski put, kako sam ranije napisao, bio odličan. Toliko odličan da smo susreli bar desetak auto te par auta s kamp prikolicama.

Na kraju ukupno je bilo šest pit stopova za mijenjanje guma. Dvojica su imala čak sreću da ima po dva puta pukne guma.

Nakon završetka dužeg uspona te kraće ravnine otvorio spektakularan panoramski pogled prema Zijemljima te Veležu. To je značilo da nam je do cilja ostalo vrlo malo, samo lagani spust te posljednja uzbrdica od 1,5 kilometra koja je poslužila ispitivanje sprinterskih sposobnosti.

Naravno, zna se tko je bio najbrži, ali nećemo ga reklamirati. Samo ćemo reklamirati Snježnu kuću gdje smo se u ugodnom ambijentu i uz ugodnu glazbu ugostili na račun par domaćih sponzora.

Ovo je prekrasna tura za odvoziti, no ostaje i dalje u zraku što bi bilo tek da smo odvozili turu do Lukomira. Možda ovaj vikend to bude na repertoaru?