Jubilarni deseti Mostar Run Weekend još jednom je pokazao da ovu manifestaciju ne čine samo trkači i rezultati, nego i velik broj volontera koji stoje iza organizacije.
Dok su sudionici brojali kilometre, volonteri su brojali čaše vode, pakete, osmijehe i riječi podrške, ali upravo kroz tu ulogu mnogi kažu da su događaj doživjeli na poseban način.
Korina, koja je ove godine volontirala uz stazu, u razgovoru za Bljesak.info rekla je kako nikada nije bila trkačica, ali joj je upravo to omogućilo da Mostar Run Weekend vidi iz drugačije perspektive.
"Ne znam kako je to juriti vrijeme i brojati kilometre, ali znam kako je stajati uz stazu i gledati ljude koji to rade iz nekog svog razloga", rekla je te dodala kako je volontiranje počelo još nekoliko dana prije same utrke, dok su pripremali startne pakete i prvi put susretali sudionike.
Tijekom utrke stajala je uz stazu i usmjeravala trkače, a posebno se prisjeća kako se energija događaja osjeti tek kada sve krene.
-webp.webp&w=1920&q=75)
"Na stazi su svi izgledali umorno, ali sretno, kao da ta dva osjećaja idu zajedno. Neki su trčali za rezultat, neki za sebe, a neki za nešto više od toga. I to se osjeti, iako nitko ništa ne govori", kazala je Korina, dodajući kako su navijači, glazba i ljudi uz trasu davali posebnu atmosferu cijelom događaju.
Iako nije trčala, kaže da je osjećaj bio kao da je dio utrke. Kako je rekla, nekad je dovoljno pokazati smjer, pružiti vodu ili samo biti tu te dodala kako je nakon svega ostao umor, ali i osjećaj da je sudjelovala u nečemu što ima smisla.
Sličan utisak nosi i Ana, kojoj je ovo bilo prvo volontiranje na Mostar Run Weekendu, a priznala je kako u početku nije očekivala da će je iskustvo toliko dirnuti
"Mislila sam da ću doći, podijeliti vodu, odraditi svoje i otići kući, ali već nakon prvog sata shvatila sam da to nije samo dijeljenje vode. Kao volonter postanete dio svega kroz što trkači prolaze", rekla je volonterka Ana za Bljesak.info koja je bila raspoređena na okrjepnoj stanici na Aveniji, na dvanaestom kilometru staze.
-webp.webp&w=1920&q=75)
Upravo na okrijepnoj stanici, na dijelu staze gdje su trkači već bili na polovini svojih kilometara, Ana kaže da je shvatila koliko i mala pomoć može značiti. Prisjetila se kako je jedan trkač zastao, uzeo vodu i rekao: "Hvala ti, spasila si me."
Kako navodi, iznenadilo ju je što je tako reagirao jer je imala osjećaj da radi nešto sasvim jednostavno, ali je tada, kako kaže, shvatila da na toj stanici voda nije samo voda, nego trenutak odmora i nastavka.
Kako je utrka odmicala, kaže da je počela svakom trkaču pokušala dati nešto više od same vode, jer je vidjela da im znači i kratka riječ podrške.
"Govoriš 'Bravo', 'Možeš ti to', 'Još malo', i vidiš kako se ljudi nasmiju ili klimnu glavom. Imaš osjećaj kao da trčimo zajedno", dodala je Ana te navela kako joj je posebno ostao u sjećanju trenutak kada je jedna djevojka zastala i rekla da ne zna može li dalje.
"Nisam znala što reći, pa sam samo rekla: 'Možeš. Već si došla dovde.' Pogledala me, duboko udahnula i nastavila trčati. Tada sam shvatila koliko i jedna rečenica može značiti", rekla je.
Na kraju dana, kako je kazala, unatoč suncu i umoru od cjelodnevnog volontiranja, osjećala je zadovoljstvo jer je bila dio događaja te istaknula kako će se ponovno prijaviti za volontiranje.
