Ovo su one najgore ili najteže vijesti. Kada u trenutku sve postane nevažno. Kada se bilo kakve riječi teško mogu pronaći. A bila je to samo jedan obična utakmica. Iako u sportu ne postoje takve, ali jeste obična u odnosu na sve drugo, na život koji se ugasio pored terena. Za Mladena je bila treća u novom klubu, sedmom od kako je krenuo u trenerske vode. Bio je pred novim izazovima, željan dokazivanja, potvrđivanja. Nažalost, posljednja u karijeri.
Pojavila su se i kola hitne pomoći, igrači su u panici pozivali na brzu reakciju, nadali su se da će ipak sve biti u redu, da će nastaviti igrati, dok će Mladen svoju najtežu dobiti na nekom drugom terenu. Nažalost, vijesti iz bolnice su bile užasne, ružne. Mladen Žižović, bosanskohercegovački stručnjak, preminuo je u 44. godini.
Ružne vijesti se šire jako brzo, ova vijest je prostrujala kroz prostor bivše države, ostavila u šoku sve ljubitelje nogometa. Nakon što je vijest stigla do stadiona u Lučanima, utakmica je prekinuta, igrači su samo pali po terenu.
Mladen nije igrao u velikom broju klubova, ali tamo gdje je jeste ostavio je dubok trag. Rođen je 27. prosinca 1980. Počeo je ekipi Mladosti iz Rogatice. U sezoni 1998/99 prelazi u Radnik Bijeljina, klub koji će kasnije obilježiti i njegovu trenersku karijeru. U Bijeljini je proveo četiri sezone, upisavši više od 70 nastupa i postigavši 17 golova, čime je postao jedan od nosilaca igre mladog tima koji je te sezone izborio titulu u Prvoj ligi Republike Srpske.
Njegov dalji razvoj odvodi ga u Rudar Ugljevik, gdje između 2002. i 2005. godine odigrava preko 80 utakmica. U Mostar je došao u sezoni 2005/06, u ekipu Zrinjskog gdje će postati super važna karika. Kod trenera Franje Džidića, Blaža Sliškovića i Dragana Jovića. Prvi trofej koji je osvojio bio je onaj u Kupu, u lipnju 2009. godine. Zrinjski je bio bolji od Slobode nakon izvođenja penala. Sljedeće godine je tu i titula prvaka.
Zrinjski je završio na tabeli prvi s četiri boda prednosti ispred Slavije. U tom periodu teško je bilo zamisliti ekipu Zrinjskog bez Mladena, neumornog radnika u sredini terena. Zrinjski je napustio 2010. godine, a onda se vratio ponovo nakon kratke epizode u Albaniji. Odradio još dvije sezone, opet je radio s trenerom Jovićem ali i Slavenom Musom, Draganom Perićem.
Nakon Zrinjskog slijedi Borac, pa Radnik u kojem je završio igračku, a počeo trenersku karijeru. S Radnikom je kao igrač uzeo Kup, kao trener doveo je klub u Europu, do utakmica kvalifikacija za Europsku ligu. Ispali su nesretno u Trnavi na penale. Došao je još jednom u Zrinjski, kao nasljednik Harija Vukasa. Debitirao je protiv Borca remijem u Banja Luci. Ostao je 28 utakmica, u Europi eliminirao Differdange, Olimpiju, pa opet izgubio na penale na Cipru od Apoela. Slobodu je preuzeo kada to nitko nije smio, okušao se u inostranstvu, prije nego što će s Borcem preko kvalifikacija za Ligu prvaka, došao do Konferencijske lige, osmine finala. Tamo je Rapid bio bolji nakon produžetaka.
Borac napušta nakon Santa Colome a vraća se na trenersku klupu prije samo osam dana. Kovao je planove, planirao, razmišljao, slagao taktiku. To je najbolje radio jer je njegov život bio nogomet. Bio je uvijek spreman za pričati o nogometu, posebno sa svojim kolegama. Nije se bojao izazova, ali su pravila bila jasna. Miran, nekako možda i previše, ali samo dok se pojavi pored terena.
Samo par sekundi prije tragedije nešto je rekao četvrtom sucu utakmice u Lučanima kako bi stao u zaštitu igrača Radničkog koji je zaustavljen prekršajem.
Napravio je kao trener puno, ali su svi koji prate nogomet bili uvjereni da su pred Mladenom najboljeg godine, godine u kojim će se dodatno potvrditi.
Trenerski posao je težak, posebno ovdje kod nas, u okruženju, treneri svaku pobjedu, poraz, trofej, uspjeh ili neuspjeh proživljavaju negdje u sebi, sami, bez obzira što mi vidimo na površini. Život zna zadati težak udarac, toliko puta smo se uvjerili, ali ovo sa "Žižom" je bilo baš teško, okrutno do boli.
