Vraća li se nogomet kući već danas?

It's coming home! It's coming home! Nije im trebalo puno, Englezi se nakon drame s Kolumbijom već vide u finalu. No, jesu li toliko ludi da ne vide prepreku u tradicionalno neugodnim Švedima?

Gareth Southgate, onaj stari luzer iz srca devedesetih, kada je zapucavanjem penala spriječio naciju da godinama urliče kako se nogomet zbilja vratio u kolijevku, danas ima drugu šansu da mu na Wikipediji piše kako je on taj koji je vratio snove. U međuvremenu je prošao sve i svašta, od nepriznavanja, pljuvanja do otvorenog animoziteta prema njegovom liku i djelu, ali mu je zvijezda opet počela sjati nakon što je dobio u ruke jednu sjajnu mladu englesku reprezentaciju, te nakon što je glupošću Big Sam Allardycea najednom sjeo na užarenu klupu A reprezentacije, s mogućnošću da u nju prekomandira dio svoji mladih igrača.

Je li opet živa Cool Britannia?

Iako je utakmica s Kolumbijom otkrila sve mane ove Engleske, a koje su zapravo niz
ponavljajućih mana još iz prethodnih generacija koje su uz fanfare medija i javnosti vazda ispraćane na velike turnire sa jasnom željom da baš one budu te koje će pokal donijeti u London, opet je nogometna euforija zahvatila „najnogometniju naciju svijeta“.

I opet se ponavlja stara greška, zahvaljujući odličnom ždrijebu, Englezima se očistio put do finala, jer na putu im stoje „patuljčići“, a ne „giganti“ poput Francuske, Brazila (RIP) ili Belgije, tako da, čini se, opet od šume u daljini ne vide stablo pred nosom, a to stablo je potencijalni materijal za IKEA tronožac, koji će se Engleskoj izmaći pod nogama i zategnuti omču oko vrata ne budu li ozbiljno shvatili Šveđane.

Ipak su to stari rivali

Švedi i Englezi se dobro poznaju, igraju često i utakmice su im uvijek napete i u egalu. I sa Zlatanom i bez njega Englezi ne pamte utakmicu u kojoj su bili toliko bolji da bi razvalili Švede! A onu zadnju još uvijek svi pamte, kada su popili četiri komada, uz one famozne Ibrahimovićeve škarice sa „pola centra“.

Prije toga epski meč na EP-u 2012., kada su Englezi od gotovih 2:0 umalo napravili veresiju, pa ipak slavili sa 3:2. No, sve na stranu, danas su tu neki novi igrači u obje reprezentacije, ali tradicija je tu da se poštuje! Pogotovo jer su Šveđani pokazali da čak i u ovoj momčadi bez zvijezda mogu biti svakome problem jer su kompaktni, borbeni i kad treba – znaju! Jednu Švicarsku, koja bi sutra s Engleskom 'ladno mogla odigrati da ne izgubi, stisli su otpočetka, a kasnije kad su im ga zabili, nisu dali previše šanse za gol.

Hoće li Englezi zvučati kao The Clash ili kao Spice Girls?

Ako to Southgateu nije upozorenje, onda ne znamo što je. Švedska nije lošija od Kolumbije, čak što više, a zna biti nezgodnija, makar se skandinavski stil igre najčešće veže uz englesku nogometnu filozofiju. Onu prije dolaska Guardiole na Otok.

To je ona filozofija koju najbolje možemo opisati utakmicama Manchester City – Wigan ili Arsenal – Stoke u kojima pobjeđuju ovi drugi. Ona filozofija koja napravi čvrst zid, iznervira protivnika i onda čeka svoju priliku koja će kad – tad doći, pa makar i na penale.

Janne Andersson je svakako luđa faca!

Švedima neće igrati pouzdani ali kartonirani Lustig, što je donekle nadoknadivo, kod Engleza neće biti na raspolaganja Vardy, ali on je u ovoj konstelaciji ipak rezervni napadač. Harry Kane će se Hrvati sa švedskim čelikom u obrani, bit će potreban Plan B i Plan C, tako da bi ovo mogao biti duel dva trenera na šahovskom polju.

Gareth Southgate je izvikaniji, poznatiji, ali je zato Janne Andersson, sa referencama ne baš uglednih timova poput IS Ogryte, Norkkoping i BK Halmastads, nekako luđa faca. Za razliku od naoko hladnog modnog mačka Southgatea (prsluci su u Engleskoj opet u modi), Andersson se, atipično za hladnog nordijskog lika živcira, maše i psuje, doima kao čovjek koji je dvanaesti igrač. A tko od njih dvojice zna znanje? Zapravo, hajde da preformuliramo pitanje - čime nas je to zadužio Southgate?