Vlado Slišković: Zrinjski me odgojio, to je moj klub, ali volim i Željezničar

Vladimir Slišković je sada trener u Spartaku iz Moskve. Osim što slijedi očeve stope, 39-godišnji Vladimir, inače nekadašnji igrač Zrinjskog i Željezničara i glasom i stasom podsjeća na oca.

Puno ljudi nije uopće znalo da je Vladimir Slišković u trenerskim vodama. Najviše je radio na Dalekom istoku, legendarnom Baki je jedno vrijeme bio pomoćnik u Saudijskoj Arabiji i Kini, a iznenađujuće je ovog ljeta objavljeno da će svoju karijeru nastaviti u velikom – Spartaku iz Moskve.

U Rusiji je inače već dvije godine. I žena mu je Ruskinja. Kada na liniji imate jedno takvo lice, teme nije teško naći, no priču za Reprezentacija.ba počeo je od onog što je najaktualnije.

Otkud u stručnom stožeru ruskog giganta?

"Moje poznanstvo s trenerom Guillermom Abascalom traje već godinama. Imali smo neku vrstu suradnje, ne na terenu, više je to bila komunikacija vezana za nogomet još kada je bio u Italiji. Na kraju završio je u Spartaku i pozvao me da se pridružim njegovom stručnom stožeru, a sam klub i ligu sam dovoljno dobro poznavao jer sam u Rusiji živio i prije. Pratio sam sve. Na kraju su se poklopile vizije i, evo, već treći tjedan sam ovdje i spremam se za utakmice. To je u suštini to. Mnogo sam zahvalan sportskom direktoru Luci Cattaniju, predsjedniku i samom klubu na povjerenju koje sam dobio", rekao je Vladimir Slišković iz Moskve.

Kako izgleda zapravo vaš posao u Spartaku?

"Klasičan posao jednog pomoćnog trenera. Nastojim olakšati život glavnom treneru, kako na terenu, tako i izvan njega svojim analizama, razgovorima… Sa Guillermom je inače zadovoljstvo raditi jer je organizacijski izvrstan, ovdje se jasno postavljene zadaće svakom asistentu, a pored mene tu su još treneri iz Španjolske, kao i Rusi. Uglavnom, slijedimo viziju glavnog trenera i trudimo se da ekipa što prije upije to. Sreća nam je što nam je svima u stručnom stožeru vizija gotovo identična.

A Blaž? Vjerojatno je i on ponosan što mu sin radi u jednom takvom klubu.

"Drago mu je, naravno. Spartak je ogroman klub, s imenom i prezimenom, velikom tradicijom i naravno da nije mala stvar raditi tu. Koliko mi daje savjete? Ne toliko često, ali moja je sreća bila što sam imao priliku cijelu njegovu trenersku karijeru pratim iznutra i vidjeti u kakve situacije može doći jedan tim i kako rješavati te probleme. Na taj način sam učio. Naravno, nekada mi skrene pažnju koje stvari u trenerskom poslu da izbjegavam, na što da se koncentriram, na što ne…

Rekli ste da ste i prije bili u Rusiji. Odakle tamo, u ovo ratno doba?

"Moja supruga je inače iz St. Petersburga, preselili smo se ovdje prije dvije godine. To je bila moja želja. Svidio mi se grad, ljudi, način života. A moj je posao takav da mi je bilo svejedno čekam li posao u Mostaru ili u Rusiji. Po prirodi nisam osoba koja je nostalgična, mene to nikada nije pucalo kao neke koji, recimo, pate za ćevapima ili pljeskavicama. Kakav je život danas u Moskvi? Normalan! Ljudi rade, žive, nogomet se igra".

Iako radite u jednom takvom gigantu, ne pojavljujete se baš često u medijima. Zbog čega?

"Ne volim to, kad god mogu, izbjegavam. Ne patim za tim".

Kao nogometaš bili ste jako talentirani. Edin Džeko i Luka Modrić samo su neki od igrača s kojima ste dijelili svlačionicu.

"Moja karijera je, nažalost, bila prekratka. Taman kada sam iz Zrinjskog otišao u Željezničar, počeli su se javljati problemi s bubrezima. Treniram dva mjeseca, taman se spremim, a meni opet nalazi nisu dobri. Na kraju mi je nogomet više postao patnja nego zadovoljstvo i onda bolje da prestanem. Nije bilo smisla da se patim i da ujedno budem teret klubu koji mi daje plaću. Da, u Zrinjskom sam bio baš kada je došao Modrić zajedno s još nekolicinom igrača iz Dinama, a u Željezničaru me dočekao Džeko. Danas govore da nije bio talentiran i tako te priče, to su gluposti, vidjelo se već tada da je poseban. Drugačiji od ostalih. Zrinjski me odgojio nogometski, to je moj klub, ali moram reći da stvarno volim i cijenim Željezničar. Poseban klub".

Jeste li imali opcije da kao trener radite i u BiH?

"Bilo je. Ne mogu reći da sam se bojao, nisam, ali nije to bilo ono što sam želio. Uvjeti, financijska situacija u klubovima…, sve to me nekako odvraćalo jer sam želio da ako negdje radim, da imam mogućnost uraditi to kako treba. Kako Bog zapovijeda. Bili su to pretežito klubovi iz Prve lige FBiH", otkrio je na kraju Vladimir Slišković, trener za kojeg će se, tek čuti.