Titanik svakih deset godina

23. ožujak 2013. godine. Björn Kuipers je označio kraj, iako je utakmica bila rezultatski gotova još tamo u 53. minuti, kada je Edin Džeko zabio gol za 3:0. Grčka je te večeri pala na Bilinom polju 3:1 , pobijeđen je glavni konkurent u borbi za Brazil. Euforija je dotakla plafon, lošeg mjesta nije bilo. Na terenu, klupi, savezu. Savezu koji je tada već bio na valu novih promjena. Na presici nakon utakmice ono što je pričao FernandoSantos nitko nije uzimao za ozbiljno. Uostalom, tko je taj Santos, što to on sada priča?

Jednako tako bilo kakve kritike na ovaj ili onaj račun u tom periodu nisu dolazile u obzir. Svaki novinar, trener koji bi se usudio nešto reći, naći neku zamjerku Sušiću, nekom od igrača, pa i ljudima u savezu je bio etiketiran kao izdajnik, kao onaj koji ruši, kvari.

Kad se slavi i pobjeđuje, nema kritika

Reprezentacija se plasirala u Brazil, pobjednički bubnjevi su i dalje bili izuzetno jaki, prejaki da bi se čula neka kritika, pa i ona konstruktivna. Za poraz od Nigerije je bio kriv sudac (ne i loša taktika), a neprolazak u nokaut fazu takmičenja je pravdan "povijesnim plasmanom jedne male zemlje na veliko takmičenje". I onda umjesto da se krene na temeljima odlaska u Brazil, raditi još više, još bolje, da se nastavi nadograđivati i sama reprezentacija koja bi nakon trebala imati svoje mjesto u europskim i svjetskim okvirima stvari su lagano počele da idu u suprotnom pravcu. Bolje rečeno nizbrdo.

Propuštena prilika

U prvoj sljedećoj utakmica nakon Brazila, BiH je izgubila kući od Cipra. Sušić više nikome nije bio dobar, Baždarević je nekako uhvatio baraž, ali nije mogao protiv Republike Irske. BiH neće otići u Francusku, tamo gdje će isti onaj Santos s Portugalom postati prvak Europe. Baždarević je dobio priliku i u narednom ciklusu. I on je trebao samo dobiti Grčku, jer je Belgija bila prejaka. I trebao je ali nije. Nije u dvije utakmice. I ne samo to, već je na Cipru reprezentacija uspjela od dva gola prednosti otići u poraz. U tim kvalifikacijama je recimo BiH primila 13 golova, Belgija i Grčka zajedno jedan manje. Tako je završen mandat još jednog trenera, stigao je novi. Kao i kod svakog izbora prvo bi pričala krenula s desetak kandidata, onda bi s vremenom jedan po jedan otpadali, pa bismo novog dobili jednoglasno.

Ovaj put je put prema završnom turniru Europskog prvenstva reprezentaciju poveo Robert Prosinečki. Prvi koji nije iz BiH, koji nije bh legenda, koji je mlad. Robija je mazila karta u Ligi nacija. Iako je igra bila više slaba nego dobra, pa je sve ostalo opet u sjeni, ovaj put osvojenog prvog mjesta u Ligi B. Iako je već tada bilo izvjesno da smo u periodu tranzicije, da je veliko pitanje kako će stvari izgledati s igračima iz domaćeg prvenstva, kako će biti s igračima koji imaju sve manju minutažu po klubovima u Europi, Robi je kako se tada tvrdilo i pisalo bio na pravom putu.

Manjak kvalitete vidimo ili ne

Nakon ždrijeba skupina priča se svodila na to kako se čak možemo uključiti u borbu za prvo mjesto, jer imamo Pjanića i Džeku. Kao da je to dovoljno. Uostalom, Argentina ima Messija pa nije najbolja na svijetu. Ali tako stvari obično funkcioniraju na ovim prostorima. A onda se opet dogodila Grčka. protiv koje je BiH imala 2:0, na kraju je uzela tek bod i ostala bez Pjanića. E sada kad nema Pjanića što dalje? Finska je slavila 2:0, Armenija je utrpala četiri komada, Prosinečki je nudio ostavku, nije prihvaćena. Čekala se opet Grčka za koju se pisalo kako nema ambicija, kako bi se po nama ustvari trebala pobijediti sama od sebe. Ali ne ide to tako. Ostao je opet baraž. Famozni i nikad realno lakši protivnik, Sjeverna Irska. Novi izbornik, Dušan Bajević je trebao pripremiti reprezentaciju za svi su očekivali dvije utakmice. Sjevernu Irsku pa još jednu. Na prvom druženju s novinarima Bajevića glavna tema je Ognjen Vranješ, hoće li ili biti pozvan. Malo tko se interesirao za situaciju s manjom minutažom igrača, povredama, taktikom, ili nečim četvrtim. Tada je Vranješ za većinu bio tema broj jedan.

Pa opet propuštena prilika

Međutim, dogodila se korona, pa smo prije Sjeverne Irske morali na megdan puno jačima. Italiji, Poljskoj. Bajević je tražio, eksperimentirao, zvao igrače iz domaće lige, činilo se kako će pronaći pravu postavu za Sjevernu Irsku. Utakmicu koja je trebala biti utakmica svih utakmica. Opet se nekako stvorila atmosfera kako će stvari doći na svoje mjesto same od sebe. Međutim, kako to obično bude. BiH je vodila 1:0, nije nokautirala grogiranog protivnika pa su gosti proigrali, sve preokrenuli na svoju stranu i na kraju prošli dalje.

Svi smo se složili kako je to neuspjeh, kako je propuštena prilika iako nitko danas sa sigurno ne može reći što bi se dogodilo u susretu protiv Slovačke koja mogla biti protivnik. I naravno kada su očekivanja velika, razočarenje je jednako tako ako ne i veće. Novi težak udarac, neuspjeh. Za reprezentaciju koja je od 1996 godine i prvog ciklusa do danas igrala samo jedno veliko takmičenje? Ne nismo cinični, ali to pokazuju brojke. Za reprezentaciju koja od Brazila 2014. godine do danas u šest godina uspjela pobijediti Vels, Austriju i Finsku. Dvije koje su igrale na Euru i jednu koja će igrati.

Tko će se ovaj put izvući?

Brod koji je plovio kako tako, nekako je ostajao na površini, od 2012. godine kada je bio posljednji restart u savezu, na kraju je ipak udario u santu leda. Baš kao i Titanik u svoju. I nije potonuo za sekundu. Potonuo je dva sata i četrdeset minuta, ili gledano iz kuta reprezentacije BiH za pet utakmica (dva puta Nizozemska, jednom Poljska i Italija te Iran). Kako je situacija postajala sve teža tako je i borba za mjesto u čamcima za spašavanje postajala sve veća.

Možda je Bajević mogao među prvima napustiti brod, ali nije, ostao je do kraja probajući s igračima od kojih neki nisu ni sanjali da igraju protiv Nizozemske, Poljske, Italije. Nije se hvatao za slamku spasa okrivljujući igrače i savez. Prvi čovjek saveza je prihvatio dio krivice, dio prebacio na igrače koji su opet dan ranije prozvali savez. Neki su poput Zvjezdana Misimovića izbacili prljavi već na površinu, što je kako su pisali pojedini mediji prouzrokovalo i fizički sukob Bajevića i Misimovića. Uglavnom, ništa što se nekada u prošlosti nije događalo u i oko reprezentacije BiH.

Samo jasna strategija, sve ostalo je ....

Već sada se špekulira o novom izborniku, o tome kako istom ne treba stavljati imperativ plasmana na u Katar, što je opet vrlo zanimljivo. Jer po tome će BiH biti najpoželjniji protivnik u kvalifikacijama. Najavljuje se dolazak novih ljudi, iako nije isključeno da opet neki potonuće Titanika prežive. Ti novi bi trebali biti garancija boljih dana, uspjeha i pobjeda. Iako više nikome nije jasno što to može biti novo nakon svih ovih 25 godine. Potrošili smo trenere, legende, sve je manja i slabija selekcija igrača. Stvaranje kroz mlade selekcije je još slabije i pogrešno. U domaćem prvenstvu i dalje bez obzira na one nešto mlađe koji ima, glavnu riječ vode iskusniji. Reprezentacija je izgubila onaj kult toliko potreban svakoj, pozivanja igrača iz ničega za krpljenje pojedinih mjesta u postavi vrlo vjerojatno će se nastaviti. Jasne strategije i vizije bez odstupanja teško da će biti. Možda će se situacija promijeniti nabolje, možda će i biti rezultata, ali će nakon prvog narednog poraza, neuspjeha Titanik sa novim kormilarom opet će naletjeti na neku svoju santu. I onda opet u krug....