Svi Sosini prethodnici: Od Marka Viduke do Arijana Ademija

Nakon što je Borna Sosa podigao prašinu odlukom da umjesto za Hrvatsku igra u dresu reprezentacije Njemačke, vrijedi se podsjetiti još nekih nesuđenih članova Vatrenih, koji su u konačnici birali druge reprezentacije.

Iako je u Južnoj Americi veliki broj ljudi porijeklom iz Hrvatske, a južnoamerički nogomet je na visokoj cijeni, samo se jedno ime masovnije isticalo u medijima kao potencijalni reprezentativac Lijepe naše.

Daniel Ruben Bilos, potomak Biloša, bio je velika želja tadašnjeg izbornika Zlatka Kranjčara i predsjednika saveza Vlatka Markovića, pred Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj.

Tadašnji igrač Boce Juniors dugo je lomio za koga će nastupiti. Na kraju je odabrao Argentinu, debitirao je protiv Brazila, no nakon tri nastupa argentinski izbornici ga više nisu pozivali.

Za vrijeme izbornika Slavena Bilića u žiži interesa Hrvatskog nogometnog saveza se našao i Argentinac Darío Cvitanich, posebno nakon dolaska u Ajax, ali nikad nije zaigrao za Vatrene.

Australija, zemlja obećana...

Australija je pak kontinent na kojem vrvi od nogometaša hrvatskih korjena.

Hrvatski Australac koji je ostvario najveću karijeru je legendarni bivši napadač Dinama (Croatije), Celtica, Leeds Uniteda i Middlesbrougha, Mark Viduka.

U 11 godina igranja za Celtic, Leeds, Middlesbrough i Newcastle, Viduka je zabio preko 100 golova i svakako je, uz Tima Cahilla i Harrya Kewela jedan od najcjenjenijih australskih igrača svih vremena.

Birao je dres Socceroosa, kao i Josip Skoko koji je preko 50 puta oblačio australski dres, a osim u Hajduku, ostvario je zapaženu karijeru u Belgiji, Turskoj i Engleskoj.

Michael John "Mile" Jedinak kratko je kao junior boravio u Varteksu, a u fokus šire javnosti stigao je u prošlom desetljeću kada je ostvario zapaženu karijeru u Engleskoj, igrajući za Crystal Palace i Aston Villu. No, tada je već bilo kasno za HNS, s obzirom na to da je za Australiju debitirao 2008.

Jedinak je u 10 godina 79 puta oblačio žuto-zeleni dres, od čega 25 puta kao kapetan. Reprezentaciju je vodio na tri Svjetska prvenstva, a vrhunac je doživio 2017. kada je hattrickom izbacio Honduras u dodatnim kvalifikacijama za Mundial 2018.

Željko Kalac branio je za Australiju u 54 utakmice, a jedna od posljednjih bila mu je protiv Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 2006. kada mu je Niko Kovač zabio gol zbog kojeg su ga prozivali u domovini.

Internacionalnu karijeru Kalac je ostvario u Nizozemskoj (Roda) te Italiji (Perugia i Milan), a trenutno je trener golmana u grčkom Xanthiju.

Belgija, Austrija, Njemačka...

Što se tiče bližeg susjedstva, Ivica Vastić, legendarni ofenzivac Sturma iz Graza rodom iz Splita, jedan je od igrača s najdubljim tragom u austrijskom nogometu.

Vastić  se već početkom Domovinskog rata preselio u Beč. S Grazom je dva puta igrao u skupini Lige prvaka, između ostalog i protiv Dinama 1999., bio je u Njemačkoj i Japanu, a karijeru ja zaključio u 40. godini kao legenda LASK-a iz Linza.

Na svjetskom prvenstvu u Francuskoj zabio je Čileu u sudačkoj nadoknadi za izjednačenje, a igrao je za Austriju i na domaćem Euru, 20 godina kasnije protiv Hrvatske.

Andreas Ivanschitz je gradišćanski Hrvat koji je početne godine karijere proveo u Rapidu, a kasnije se okušao i u Grčkoj (Panathinaikos), Njemačkoj (Mainz), Španjolskoj (Levante), SAD-u (Seattle) i Češkoj (Viktoria Plzen). Za Austriju je upisao 69 nastupa i 12 golova.

Zagrebački dečko Branko Strupar u 17 nastupa zabio je pet golova za belgijsku reprezentaciju.

Od 1994. do 1999. nosio dres belgijskog Genka zbog kojega je i preuzeo belgijsko državljanstvo. Konkurencija u napadu Hrvatske tada je bila strašna, u prvom planu je bio "veliki trojac" Šuker-Bokšić-Vlaović, tu je bio i ofenzivac Mario Stanić.

Strupar se odlučio za Belgiju s kojom je, kao napadač Derby Countyja nastupio na domaćem Euru 2000. godine te Svjetskom prvenstvu 2002. u Japanu i Koreji.

Prije Strupara, belgijski dres obukao je, nažalost prerano preminuli Brođanin, Josip Weber. Djed mu je bio porijeklom iz Belgije, a igrao je za Cercle Brugge i tri godine za Anderlecht.

Pokojni Weber je 1994. preuzeo belgijsko državljanstvo i u debiju zabio – pet pogotka Zambiji. Igrao je za Belgiju i na Svjetskom prvenstvu 1994., a ukupno je u 11 utakmica zabio 11 pogodaka.

U dresu Elfa, iako je situacija bila potpuno drukčija u odnosu na Sosinu, bio je Fredi Bobic.

Rođeni Mariborčanin, otac Slovenac, majka Hrvatica, preselio se u Njemačku svega nekoliko mjeseci nakon rođenja. U Njemačkoj je proveo (gotovo) cijelu karijeru, najviše u Stuttgartu, zabio je preko 100 golova u Bundesligi.

Dres njemačke reprezentacije nosio je od 1994. do 2004.

Thomas Brdarić bivši je njemački nogometaš hrvatskog podrijetla. Otac mu je iz okolice Zagreba, a majka Novosađanka. Karijeru je započeo u Stuttgartu. Za njega se može kazati da praktično nije ni bio na radaru stručnog stožera Vatrenih. Za Elf je ubilježio osam nastupa.

Slučaj Ademi

Možda i najsličniji primjer Borni Sosi je Arijan Ademi. Rođeni Šibenčanin i apsolutna legenda Dinama. Ako ostane u Maksimirskoj 128 i iduću sezonu, i zaobiđu ga ozlijede, postat će igrač s drugim najvećim brojem nastupa za Plave.

Ademi je pod Igorom Štimcem upisao tri nastupa za Hrvatsku u prijateljskim utakmicama.

Nakon što ga Niko Kovač nije uvrstio na popis putnika za Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu, Ademi se odlučio za reprezentaciju Sjeverne Makedonije s kojom je nedavno izborio plasman na prvo veliko natjecanje u povijesti, predstojeći Euro.

Amerika, Švedska, Slovenija...

Christian Mate Pulisic rodio se u malom gradiću Hersheyu u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Njegov otac Mark Pulišić također je rođen u SAD-u u kojeg se doselio Christianov djed s hrvatskog otoka Oliba.

Pulisica je kontaktirao Hrvatski nogometni savez, pokušavali su ga nagovoriti da zaigra za Vatrene, no mladi ofenzivac Chelseaja i američke reprezentacije je taj poziv odbio te je debitirao a seniore SAD-a sa 17 godina.

Josip Iličić je Hrvat rođen u Prijedoru, međutim odselio se u Sloveniju u drugoj godini života nakon očeve smrti. Iako je imao pravo igrati za reprezentaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nikada nije pomišljao obući dres bilo koje države izuzev Slovenije, u kojoj je odrastao i koja ga je odgojila.

Kad se u kontekstu ove teme spomene i Zlatan Ibrahimović, mnogi će pomisliti kako se radi o pogrešci.

Međutim, slavni Ibra je  dijete Bošnjaka Šefika Ibrahimovića i Hrvatice Jurke Gravić. Rođen je u Malmou iz koje se otisnuo u jake europske lige i igrao za klubove koji su zajedno osvojili 24 naslova prvaka Europe.

Za vrijeme Vlatka Markovića, mamilo ga se i u Hrvatsku, no Ibra je odlučio zaigrati za zemlju u kojoj se rodio i koja ga je nogometno odgojila.

Švicarski bazen

Iz Švicarske je Vatrenima pristupio Ivan Rakitić, no ne i Mario Gavranović koji je rođen u Luganu, a s 20 godina prešao je u Schalke. Ovaj vrsni napadač je s 21 godinom već debitirao za švicarsku reprezentaciju i ostao izgubljen za Hrvatsku.

Tri godine mlađi Josip Drmić imao je sličnu karijeru. S 20 godina je prešao iz Švicarske u njemačku Bundesligu te je s 20 debitirao za Švicarsku A reprezentaciju za koju je zabio 10 pogodaka u 32 utakmice.

Slučaj je htio da i Drmić i Gavranović oživljavanje karijere traže preko Rijeke. Gavranović je s Rijekom osvojio naslov prvaka i otišao u Dinamo, kako bi bio bliži europskim nogometnim radarima. Drmić se u Rijeci ipak još nije dokazao u punom smislu riječi.

Ne može se kazati da je hrvatska reprezentacija patili zbog toga što su spomenuti odabrali druge zemlje, ali ova poznata imena svjedoče o tome kako je moderni nogomet ipak prije svega veliki biznis, a ponekad se zbog interesa treba ili mora 'prijeći' preko vlastitih emocija i uvjerenja...