Što nam je Velež poklonio?

Od davne 1922. godine kada je formiran pa sve do danas Velež istrajno trasira stazu boljeg, humanijeg i pravednijeg svijeta, a njegova zvijezda je upravo simbol tog dalekog ali dodirljivog cilja. Generacije ličnosti koje je ta ideja spajala i pored brojnih scila i haribda ovapločenih u nizu nekadašnjih i ovovremenih proganjanja, šikaniranja, zatvaranja, oduzimanja imovine, uspjele su sačuvati dostojanstvo i smanjiti distancu do snenog cilja. Sa tako snažnom i polivalentnom ulogom, nadomak jubileja od punog vijeka, Velež postaje simbol, ideja i smisao, sve u isto vrijeme. Postati simbol je vrlo složen proces a u osnovi to znači da mu je društvo pripisalo i nakon dužeg vremenskog toka ovjerilo relizaciju značajne istorijske uloge. Time dolazimo do spoznaje o značaju Veleža za ostvarenje civilizacijskih vrijednosti kroz povijesne mijene odnosno društveno političke sustave. Sublimirajuči i analizirajuči cjelokupnu Golgotu kroz koju je ovaj klub prošao mogu se vrlo jasno uočiti pulsacije destrukcija i pritisaka sustava usmjerenih protiv grčevite borbe kluba za pravednije i demokratskije društvo, zaštitu ljudskih prava i sloboda. Sagledaju li se slojevi tih kontradiktornosti dvaju strana, od osnivanja za minulih deset desetljeća, nije se u značajnoj mjeri promijenio taj polaritet, premda se bilježe pomaci u pozitivnom smjeru.

Umjesno je upitati što u suštini znači posljednji izuzetan uspjeh Veleža u Konferencijskoj ligi u okrilju UEFA Europske lige? Otkud toliko oduševljenje prijatelja i simpatizera uz armiju vjernih i standardnih navijača Rođenih?

Velež je danas ugroženi simbol koji se mora sačuvati poput najdraže i najintimnije relikvije koja se drži uz tijelo, blizu srca. Poistovjećivanje s njim je dakle obrana svake individue koje generira grčevitu borbu za opstanak, obranu dostojanstva i konačno identiteta. Ta krucijalna vrijednota Veleža- njegova multinacionalnost i kosmopolitizam su dvije konstante na kojima je utemeljen i fundiran prije punog stoljeća. Kako je grad Mostar na istim vrijednostima satkan time je nastalo prožimanje i međusobno preslikavanje.

Zanimljivo je da u kontinuitetu traje borba Veleža za ljudska prava i slobode. Nekad se radnička klasa borila za socijalnu pravdu, i jednakost, danas se Velež mora boriti za povratak na Gradski stadion pod Bijelim Brijegom koga bi svi sportski kolektivi u demokratskom društvu morali ravnopravno koristiti, a ne da bude ekskluzivitet samo jednog. Velež mora paralelno kreirati svoju politiku kako na sportskom polju, ali jednako tako ustrajno i po svaku cijenu izboriti se za povratak na stari zeleni tepih. To mu je obaveza upravo jer je simbol cijelog i cjelovitog grada. Nema sumnje da većina građana očekuje takav ishod i da žele gledati dva gradska tima HŠK Zrinjski i FK Velež kako se nadmeću u fer i korektnoj igri pod Bijelim Brijegom, međutim dvije vodeće stranke ni po koju cijenu ne žele priuštiti to zadovoljstvo navijačima jer bi time otpočeo proces normalizacije života i prodor demokratskog uređenja grada po uzoru na europske metropole.

Od Colerejna (Sjeveran Irska), preko AEK-a (Grčka) do IF Elfsborga (Švedska), u tri pretkola Europa Conference League, Velež je pokrenuo regiju u slavu ne samo sportskog uspjeha. Što je to bitno utjecalo da su Mostarci zadobili povjerenje i stekli simpatije veoma velikog broja navijača drugih klubova? Vjerokatno spoznaja o sudbini Veleža tijekom posljednjeg rata i nagli uspon u astralne visine europskog natjecanja. Ta solidarnost došla je u pravi čas i značila je ogromnu podršku ne samo kratorima igre nego i rukovodstvu koje veoma ozbiljno i temeljito profiliše

Velež vraćajući mu poljuljanu slavu. U tome je zasigurno znatnu ulogu odigrala i blistava tradicija ranijih generacija čije vrijednosti su kulminirale tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je Velež blistao u svim elementima jer su im vrhunski stručnaci pripisivali da igraju najbolji, najefikasniji, najproduhovljeniji i najfer nogomet. Jednostavno nazvani su Šarmeri s Neretve.

Upravo taj eho je sad postajao sve jači i osjetilo se kvalitativno uzdizanje ove generacije i svaki uspjeh predstavljao je satisfakciju zbog pretrpljene nepravde tijekom devedesetih godina.

Radost i sreća koje su nam Rođeni pružili tijekom nastupa u Konferencijskoj ligi UEFA teško da se mogu porediti sa bilo kojom okrijepom i oduševljenjem izazvanim nekim ranijim događajem. Ovo je predstavljalo duševo relaksiranje i oslobađanje, skidanje bremena potištenosti zbog društvenih devijantnosti i nadu u mogučnost postizanja dobrih rezultata ne samo u sportu nego i na drugim društvenim poljima, u ekonomiji, kulturi, prosvjeti, zdravstvu...