Europski prvak Španjolska, dvostruki svjetski prvak Urugvaj, rijetko neugodna Saudijska Arabija te debitant Zelenortski Otoci (Cape Verde) našli su se u skupini H Svjetskog prvenstva. Ova skupina djeluje kao sve, samo ne kao skupina u kojoj bi trebalo biti iznenađenja, no Mundijal se često znao nasmijati u lice favoritima.
Nakon godina traženja nove generacije koja bi mogla naslijediti slavnu momčad iz razdoblja između 2008. i 2012., Španjolska je ponovno među glavnim favoritima za osvajanje Svjetskog prvenstva. Aktualni europski prvaci u Sjevernu Ameriku dolaze puni samopouzdanja, a mnogi ih smatraju i najkompletnijom reprezentacijom na turniru.
Dominantan prolazak kroz kvalifikacije pokazao je glad ove momčadi za još uspjeha nakon osvajanja Europskog prvenstva, a kombinirajući svoju prepoznatljivu kontrolu posjeda s tradicionalnom tiki-takom čini se da su našli još izravniji stil igre za koji niti jedna obrana još nije našla recept.
Ono što Španjolsku izdvaja od većine favorita jest nevjerojatna kontrola u sredini terena. Kombinacija Rodrijeve stabilnosti, Pedrijeve kreativnosti i mladenačke eksplozivnosti Yamala i Nice Williamsa daje "La Rojii" balans kakav rijetko koja reprezentacija ima. Čini se da ova reprezentacija u svakom trenutku i na svakoj poziciji može naći raspoloženog pojedinca koji će riješiti utakmicu jednim potezom, stoga je vrlo teško pobrojati najbitnije igrače Španjolske kada djeluju kao jedan besprijekorno uigran nogometni stroj.
U tom stroju nije bilo mjesta za igrače Real Madrida, a koliko izbornik Luis de la Fuente detaljno pristupa slaganju momčadi govori podatak da su moru u kvalitetnih napadača svoje mjesto dobili Osasunin Victor Munoz i veteran Celte Vigo Borja Iglesias.
Jedan od dugogodišnjih problema Španjolske je odsustvo klasičnog, dominantnog centarfora, a de la Fuente taj problem za sada uspješno rješava sa Sociedadovom atipičnom devetkom Mikelom Oyrazabalom.
Iako nije klasična “devetka”, njegova inteligencija u kretanju, osjećaj za prostor i mirnoća u ključnim trenucima čine ga vrlo važnim u utakmicama koje se lome na sitnice, a nesumnjivo da će tako biti i na ovom turniru.
4-3-3 Simon – Porro, Cubarsi, Laporte, Cucurella – Rodri, Pedri, Olmo – Yamal, Oyrazabal, Williams
Mala zemlja koja se može pohvaliti velikom nogometnom tradicijom zove se Urugvaj. Država s tek nešto više od tri milijuna stanovnika osvojila je dva svjetska naslova u svojoj povijesti, 1930. i 1950. godine, a kroz desetljeća je izgradila reputaciju reprezentacije koja gotovo uvijek nadmašuje vlastite mogućnosti.
Poznati po svojoj čvrstoj, agresivnoj igri s ratničkim mentalitetom idealan su profil turnirske momčadi kojoj bi trebao odgovarati ovakav sistem natjecanja. Naviknuti na prolazak skupine, na prošlom Svjetskom prvenstvu su doživjeli blagi šok kada su bodovno poravnati s Južnom Korejom ipak oni ostali ispod crte. U Sjevernu Ameriku dolaze isprati taj gorak okus.
Godinama su igrači poput Diega Forlana, Luisa Suareza i Edisona Cavanija bile udarne uzdanice "Nebesko plavih", a danas je došlo vrijeme nekih novih, manje zvučnih imena.
Najveća zvijezda reprezentacije svakako je Federico Valverde, motor veznog reda i jedan od najboljih box-to-box veznjaka današnjice. Uz njega tu su i napadači Darwin Núñez te Facundo Pellistri, dok obranu predvodi iskusni stoper Ronald Araújo.
I pored svih njih, najviše pažnje privlači izbornik Marcelo Bielsa. Ovaj ekscentrični Argentinac iza sebe ima dva Svjetska prvenstva na klupi neke reprezentacije. Bio je to onaj fijasko s Argentinom 2002. godine te osmina finala s Čileom 2010. godine.
Čovjek je to koji živi nogomet od jutra do mraka, a svoju zaluđenost istim nije izgubio ni na pragu osmog desetljeća života, a koliko može s Urugvajcima ostaje vidjeti.
Urugvaj je u fazi prijelaza između stare garde i nove generacije. Iako su Valverde, Núñez i Araújo već etablirane zvijezde, dio momčadi još traži kontinuitet na najvećoj sceni. U takvim situacijama zna se dogoditi oscilacija u formi – od vrhunskih utakmica protiv velikih rivala do neočekivanih padova protiv "manjih" reprezentacija.
U ovom omjeru snaga ne bi smjelo doći do posrtaja, pa će sve osim prolaska skupine biti jedna od negativnih strana Bielsine karijere.
4-3-3 Mele – Varela, Araujo, Gimenez, Olivera – Bentancur, Valverde, de Arrascaeta – Pellistri, Nunez i Araujo.
Saudijska Arabija dolazi na Svjetsko prvenstvo 2026. kao reprezentacija koja je već navikla na ulogu autsajdera, ali i kao momčad koja je u posljednjih nekoliko ciklusa pokazala da može ozbiljno poremetiti planove favoriziranih protivnika. Ovo će im biti sedmi nastup na Mundijalu, a najveći uspjeh i dalje ostaje plasman u osminu finala 1994. godine, koji se u saudijskom nogometu smatra povijesnim trenutkom.
U modernoj eri, Saudijci su posebno skrenuli pažnju na sebe na Svjetskom prvenstvu 2022. godine, kada su u skupini šokirali budućeg svjetskog prvaka Argentinu pobjedom 2:1.
Najvažniji igrač i dalje je kapetan Salem Al-Dawsari, koji već godinama nosi ofenzivni dio momčadi. Al-Dawsari je igrač koji može promijeniti tijek susreta u nekoliko sekundi, bilo da se radi o prodoru s krila, preciznom udarcu ili kreiranju prostora za suigrače. Njegov učinak često direktno određuje koliko je Saudijska Arabija opasna u napadu.
U sredini terena važnu ulogu ima Mohammed Kanno, igrač koji donosi fizičku snagu, pregled igre i stabilnost u fazi obrane.
Najveća promjena dogodila se na mjestu izborniku gdje je Georgios Dionis zamijenio Herve Renarda, čovjeka koji je reprezentaciju vodio između 2019. i 2023. godine te je jedan od najzaslužnijih za dobre rezultate ove reprezentacije u njihovoj novijoj povijesti. Nakon neuspješne epizode s Robertom Mancinijem, Renard se ponovno vratio na klupu 2024. godine, a smijenjen je samo dva mjeseca pred početak prvenstva.
Saudijci su momčad koja živi od jedne utakmice. U njoj mogu podići razinu svoje igre iznad realnih mogućnosti, međutim do sada nisu uspijevali povezati nekoliko dobrih utakmica u nizu. Manjak kvalitete vjerojatno im to neće dopustiti niti na ovom prvenstvu, a skupina u kojoj se nalaze donosi im barem dvije utakmice u kojima će se morati suprotstaviti daleko snažnijem protivniku.
Na papiru se čini da su im šanse za nešto više svedene na minimum.
4-4-2 Al Owais – Boushal, Al Amri, Tambakti, Al Harbi – Abu Al Shamat, Kanno, Al Khaibari, Al Dawsari – Al Juwayr, Al Buraikan
Cape Verde (Zelenortski Otoci) na Svjetsko prvenstvo 2026. dolazi kao jedno od najzanimljivijih iznenađenja cijelih kvalifikacija i reprezentacija koja je već samim plasmanom napravila povijesni uspjeh. Ova otočna država s nešto više od pola milijuna stanovnika prvi put će igrati na najvećoj nogometnoj sceni, čime je ostvarila san koji je godinama izgledao gotovo nedostižno.
Najvažniji igrač i lider reprezentacije je kapetan Ryan Mendes. Iskusni krilni napadač već godinama je ključna figura u napadačkom dijelu igre, igrač koji donosi iskustvo, mirnoću i sposobnost da u ključnim trenucima preuzme odgovornost.
Igrač je to s dugim stažom igranja po Europi, a uz njega solidnom karijerom može se pohvaliti i napadač Nuno Da Costa.
Za razliku od većine reprezentacija u skupini H, Cape Verde ne raspolaže velikim brojem internacionalno poznatih imena. Njihova snaga leži u kolektivu i nogometnoj romantici u kojoj proživljavaju prve trenutke na Svjetskom prvenstvu.
Cape Verde često nadoknađuje manjak individualne kvalitete iznimnom fizičkom spremom i borbenošću. U duelima su agresivni, u obrani kompaktni, a u presingu vrlo organizirani što je na vlastitoj koži mogla osjetiti i reprezentacija Srbije koju su uvjerljivo porazili s 3:0 u pripremnoj utakmici pred odlazak na Mundijal.
Teško je očekivati da bi pored Španjolske i Urugvaja mogli napraviti neki konkretniji rezultat, no ako bi u tome uspjeli bila bi to sigurno jedna od antologijskih mundijalskih priča.
4-2-3-1 Vozinha – Pina, Borges, Lopes, Lopes Cabral – Arcanjo, Lenini – Mendes, Monteiro, Jovane – Da Costa