Shevchenko: Mislio sam da je nemoguće da počnu rat bez razloga
Andriy Shevchenko nije za razliku od nekih sportaša uzeo pušku kako bi branio svoju domovinu, ali je tu, spreman da pomogne na bilo koji drugi način. Prije svega stradaloj djeci. Tako je imao priliku da upozna dječake i djevojčice koje su stradale u ratu, poput Marine kojoj je amputirana noga nakon što je stradala u ruskom raketnom napadu.
Ona je dobila među prvima protetski ud, a liječnici su započeli proces njezine rehabilitacije pomoću nogometne lopte. Shevchenko je bio tu da pomogne u različitim vježbama. O svom iskustvu, Zlatna lopta iz 2004. godine je govorio za The Guardian.
"Bio je nevjerojatan, emotivan trenutak za mene provesti vrijeme s njom... Tužno je što je tako mlada ostala u takvom stanju, ali svima pokazuje da je vrlo jaka. Trebalo joj je neko vrijeme da se oporavi, pogotovo emotivno. Ali ona je tako hrabra, Vidio sam kako se počela smiješiti. Doktor mi je došao i rekao: "Andriy, ona je ovdje četiri mjeseca i nikad je nismo vidjeli ni nasmiješenu".
"Vidio sam puno djece na pedijatriji i mnoga od njih su bila u jako teškom stanju. Sutradan sam otišao u drugu bolnicu gdje sam susreo vojnike, koji su zapravo samo dječaci od 18 ili 19 godina, a nemaju ni noge, ni ruke. Slike razaranja mogu se vidjeti na televiziji, ali osobni osjećaj nakon što uđete u bolnice je potpuno drugačiji. Osjećate bol ljudi. Stoga želim sa svijetom podijeliti što ukrajinski narod osjeća. Moramo podržati ove ljude koji se oporavljaju u bolnici. Ali treba razviti i ljudski odnos prema njima, da potaknemo ljude nakon tako teške ozljede da imaju želju za životom, za nastavkom života. Siguran sam da se većina njih može vratiti normalnom životu, baš poput Marine", dodao je Shevchenko. On je u vrijeme napada na Ukrajinu boravio u Londonu, kaže kako nije vjerovao da će Rusija napasti Ukrajinu.
"Vjerovao da će sve biti u redu jer je nemoguće da počnu rat bez razloga. Do tada smo vjerovali da Rusija neće napasti Ukrajinu. Ali nisam se osjećao spokojno. Ostavio sam telefon blizu sebe jer sam bio u Londonu, a moja majka u Kijevu. Bilo je tri ujutro kada me nazvala mama i znao sam odmah što to znači. Kada je prvi napad započeo gađane su važne vojne baze oko zračnih luka, a moja mama živi prilično blizu jedne od njih. Osjetila je tu eksploziju i odmah me nazvala. Bila je uplašena i dezorijentirana. Plakala je i tako sam saznao da je počeo rat", istakao je Andriy.
