Roberto Baggio navršava 55 godina
Roberto Baggio je vjerojatno najobožavaniji talijanski nogometaš prošlog stoljeća, a iako nije osvojio trofeja koliko je zaslužio osvojiti, uvijek će imati posebno mjesto u povijesti nogometa.
Rođen je na današnji dan prije 55 godina, 18. veljače 1967. u Caldognu u pokrajini Veneto.
Bivši nogometaš Vicenze, Fiorentine, Milana, Intera, Juventusa, Bologne i Brescije svoj je vrhunac doživio u dresu torinskih crno-bijelih kada je dobio Zlatnu loptu kao najbolji nogometaš Europe 1993. godine, a godinu kasnije praktički je sam dogurao talijansku reprezentaciju do finala SP-a u kojem je nesretno promašio penal i tako od junaka pretvoren u najvećeg tragičara ovog prvenstva, iako su Baresi i Massaro tijekom raspucavanja također zabrljali, no posljednji se valjda najviše pamti.
Baggio je igrao na tri SP-a i na svakom je zabijao golove, a također i u svim velikim klubovima sa sjevera Italije.
Oprostio se od nogometa u dresu Brescije koju je gotovo sam držao u prvoj ligi, a nakon završetka igračke karijere koju su sputale brojne teške ozljede, ponajviše koljena, manje-više je nestao iz talijanskog javnog života.
Zanimljivo, Baggio je prije deset godina dobio licencu za treniranje talijanskih prvoligaša, ali nikad se nije okušao u ovom stresnom poslu koji nekako i ne ide zajedno s njegovom budističkom religijom.
Što se tiče početaka karijere, Baggio je kao dječak na jednoj utakmici postigao 6 golova te ga je zapazio skaut Vicenze, gdje je započeo profesionalnu karijeru 1982. godine u Serie C1.
Igrao je za Fiorentinu od 1985. do 1990. godine, gdje je postigao kultni status i veliku popularnost kod navijača.
Prešao je u Juventus 1990. godine, za tada rekordnih 19 milijuna dolara. Navijači Fiorentine napravili su nerede na ulicama Firence, u kojima je ozlijeđeno oko pedeset ljudi. Kada je u dresu Juventusa igrao protiv Fiorentine, odbio je pucati jedanaesterac i prilikom izlaska iz igre je poljubio fiorentinski ljubičasti šal te izjavio da je duboku u srcu privržen Fiorentini.
Od 2000. do kraja igračke karijere 2004. godine, igrao je za Bresciu. U prvih 8 utakmica sezone 2001./'02. godine, postigao je 9 golova. Tada se ozlijedio. U prvoj utakmici nakon oporavka, zabio je dva gola Fiorentini.
Završio je karijeru 16. svibnja 2004. godine utakmicom protiv Milana. Trener ga je zamijenio u 88. minuti, kada je dobio pljesak 80 000 gledatelja. Njegov dres s brojem 10 umirovljen je u klubu Brescia. U talijanskoj ligi postigao je 208 golova, čime je postao 5. najbolji strijelac u povijesti lige, poslije Silvia Piole, Gunnara Nordahla, Giuseppe Meazze i Joséa Altafinija.
Ukupno je postigao 318 golova. Jedini je Talijan koji je toliko postigao u posljednjih 50 godina i treći ukupno poslije Piole i Meazze.
Za talijansku nogometnu reprezentaciju igrao je od 1988. do 2004. godine. U 56 nastupa postigao je 27 golova.
Na Svjetskom prvenstvu 1990. godine na kojem su Talijani bili domaćini, uglavnom je bio rezerva, ali je svejedno pokazao svoj talent. Postigao je jedan od najljepših golova tog prvenstva u utakmici protiv Čehoslovačke. Pucao je jedanaesterce za reprezentaciju, ali je u utakmici za 3. mjesto, to prepustio Salvatoreu Schillaciju, koji je na taj način postao najbolji strijelac tog svjetskog prvenstva, a Italija je bila treća.
Na Svjetskom prvenstvu 1994. godine u SAD-u, odlično je igrao u završnom dijelu natjecanja. U osmini finala, četvrtfinalu i polufinalu dao je ukupno 5 golova. U finalu protiv Brazila nije bio posve spreman, mučila ga je ozljeda.
Utakmica je odlučena izvođenjem jedanaesteraca. Promašio je posljednji jedanaesterac i tako je Brazil osvojio naslov svjetskih prvaka. Uz njega jedanaesterce za Italiju promašili su i Franco Baresi i Danielle Massaro. Baggio je bio treći strijelac prvenstva i jedan od najboljih igrača na prvenstvu.
Na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj, postigao je 2 gola. Italija je ispala u četvrfinalu od kasnijih pobjednika Francuza. Talijanski izbornik Cesare Maldini bio je kritiziran što Baggio u toj utakmici nije igrao od prve minute i kasnije se ispričao Baggiju. Nakon toga nije više nastupao na europskim i svjetskim prvenstvima, zbog ozljeda.
Dobio je brojne nagrade u karijeri. Prilikom 100. godina FIFE, 2004. godine u izboru Pelea, nalazi se na popisu 100. najboljih nogometaša u povijesti nogometa.
Roberto Baggio je u ljeto 1985. stigao u Fiorentinu iz Vicenze, i to kao najbolji igrač Serie C. U oproštajnoj utakmici protiv Riminija, samo dva dana prije potpisa za Fiorentinu, Baggio je u pokušaju klizećeg starta smrskao čitavo desno koljeno, do te mjere da su i liječnici bili uvjereni kako taj nikad više neće udariti loptu.
Fiorentina je gospodski i dalje ostala pri dogovoru, čekajući punih 18 mjeseci na njegov oporavak koji je cijelo vrijeme bio upitan. No, čuda se događaju: Baggio je u tom periodu oporavka u očaju prešao na budizam, pogotovo nakon što je vrlo brzo obnovio istu ozljedu, ali kada je u dvije uspješne sezone u Fiorentini zabio čak 43 gola, za mnoge je to bio dokaz da je intervenirala neka viša sila.
Za njega je to bio Buda, ali za Firencu su to neosporno molitve navijača za njegovo zdravlje.
Fiorentinin gazda Pontello na neki je način omogućio rađanje ovog rivalstva; kada je kupio klub 1980., u njega je privolio neka zaista značajna imena, poput Torinovih Grazianija i Eralda Peccija ili Daniela Bertonija te Danielea Massara iz Seville, odnosno Monze.
S njima je one 1982. podignuo momčad do razine borbe za titulu, ali je isto tako od starta probudio navijačke sumnje kada je počeo prtljati oko klupskih simbola, kako to obično bogati gazde i rade.
Bez love je ostao 1990., a to je nanjušio baš Juventus koji je poslao spasonosnu ponudu za Baggija. Dok se on, zajedno s talijanskom reprezentacijom spremao za početak Svjetskog prvenstva baš u Firenci, u Convercianu, stigla je vijest da je Fiorentina prihvatila ponudu i da Baggio seli u Juventus.
Više od 2.000 ljudi odmah je izašlo na ulice i krenulo prema trening-kampu, lomeći sve na putu. U kampu su Baggija tjerali da pokida navodno već potpisan ugovor, vrijeđajući i napadajući usput Juventusove reprezentativce. Nakon što je izbornik Azeglio Vicini nekako uspio evakuirati igrače s terena, neredi su se preselili na ulice i trajali do idućeg jutra, a više od 5.000 navijača sukobljavalo se s policijom.
Konačna bilanca je oko 50 ozlijeđenih osoba i par stotina drugih koji su završili u pritvoru; Pontello se pritom zaključao na stadionu Artemio Franchi, gledajući kako svjetina zaziva njegov odlazak iz kluba. To je odmah i napravio, prodavši klub filmašu Mariju Cecchiju Goriju.
Baggio je na najgori način izdao povjerenje i molitve, iako se suznih očiju kleo da je naprosto bio prisiljen na prihvaćanje te ponude, što — s obzirom kontekst oko njega — i zvuči realno. No, realnost u takvim situacijama, pogotovo za najžešće ultrase, postaje irelevantna.
Naime, na zidovima u Firenci, tamo između prijetnji smrću izdajnicima koji su se zaputili put Torina, često možete vidjeti i nastpis gobbi, odnosno grbavci.
U Torino se masovno odlazilo tih 1960-ih kako bi se pronašlo posao u Fiatovim tvornicama — jasno, u vlasništvu obitelji Agnelli, one koja uz kraće periode pauze drma i Juveom još od 1923.
I dok se Gianni Agnelli bogatio i preusmjeravao dio te love u svoju nogometnu igračku, ti su radnici ostavljali zdravlje u njegovim pogonima, razvijajući, prema legendi 'grbe'.
U novije vrijeme najzvučnija imena 'grbavaca' su Federico Chiesa i Dušan Vlahović
