Nogomet za Brazilce nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nogomet je za njih religija. Religija koja je često kroz povijest prelazila granice normalnog, granice razuma.

Znali su to osjetiti na svojoj koži mnogi treneri, igrači, baš kao i Moacir Barbosa, čovjek koji je stajao na golu 16. srpnja kada je Brazilce kao naciju pogodila velika tragedija.

Kada se dogodio El Maracanazo. Jedan od najgorih dana u povijesti brazilskog nogometa. Koji najbolje opisuje gore navedenu konstataciju.

Jer Brazil je izgubio od Urugvaja to finale 1950. godine i nekako logično jedan od njih jedanaest nije mogao biti isključivi krivac. Ali u slučaju Brazila i ovog poraza jeste. Moacir Barbosa. Njega je Alcides Ghiggia savladao  jedanaest minuta prije kraja utakmice. Za pobjedu Urugvaja i naslov svjetskog prvaka, pred skoro 200.000 domaćih navijača. Lopta je kako se to kaže u bliži ugao, onaj Barbosin.

''Ghiggia se probijao po boku, ja sam gledao u njega, on u loptu. Mnogi su očekivali centaršut, ali ja sam bio siguran kako će šutirati. Ja sam se bacio u stranu, prstima sam dirao loptu. Bio sam uvjeren kako ide u korner, a onda trenutak tišine koju paraju krici s tribina. Znao sam o čemu se radi. Bilo mi je teško okrenuti se, skupiti hrabrosti. Pogledati u mrežu, vidjeti, smeđu, kožnu loptu u njoj'', opisivao je trenutak povijesti, Moacir.

Trenutak koji ga je progonio do smrti, ali u bukvalnom smislu. Baš do smrti.

Do tragediji najbolji a onda...

Priča o Barbosi je počela onog trenutka kada kao zamjena igrom slučaja na jednoj utakmici amaterske lige staje na gol svoje momčadi. Do tada je uglavnom igrao u napadu.

Kao golman će ponudio nešto novo, kada je sportska javnost počela upoznavati kao "jedinicu" Vasco de Game. Novinar Bruno Freitas koji je napisao knjigu o Barbosi je govorio o sjajnom golmanu koji je najbolji u toj romantičnoj eri brazilskog nogometa.

Koji nije samo čekao loptu da dođe u njegove ruke. Barbosa je šest puta lomio lijevu ruku, pet puta desnu, čak je zaradio i neugodne lomove noga.

Carlos Alberto Cavalheiro, nekadašnji golman, Barbosin suigrač je tvrdio:

''Promijenio je način branjenja brazilskih golmana, ponudio je nešto novo, išao je na svaku loptu, branio je rukama, nogama''.

Međutim, kada je došao u reprezentaciju, Barbosa nije "legao" najbolje navijačima jer je bio tamnoput. Ipak stvari su se promijenile u Čileu 1949. godine tamo gdje je Brazil uzeo Copu, prvu nakon 27 godina posta. Godinu poslije, Brazil je dočekao Svjetsko prvenstvo. Logičan slijed je bio uzeti titulu svjetskog prvaka.

 I reprezentacija je igrala na turniru fenomenalno. Dovoljno je pogledati rezultate. Ostali je samo u finalnoj grupi završiti posao, bod je bio dovoljan protiv Urugvaja.

Javnost u Brazilu, navijači su već spremali slavlje, pobjednički govori su bili pripremljeni, što je bila idealna priprema ustvari za Juana Lopeza i njegove igrače. Prije svega psihološka. Koja je proizvela svojevrsni antiklimaks.

Urugvaj je uzeo titulu, Maracana je jecala u suzama, ljudi su se ubijali zbog poraza, a titula krivca je završila na leđima Barbose. Čovjeka zbog kojeg je cijeli Brazil plakao. Koji je od tog trenutka pokušao živjeti svoj život, a u stvar je bio mrtav.

Spalio je gol, ali su demoni ostali

Jedno vrijeme je nakon završetka karijere radio kao domar na Maracani jer za njega boljeg posla nije bilo. Pa je morao svoj radni završavati skidajući mrežu s tog prokletog gola. Sve do trenutka kada je donesena odluka da je mijenjaju drveni golovi. Barbosa je dočekao svojih pet minuta.

Kada je odlučio da napusti Rio, uspio je izmoliti direktora svih stadiona u ovom gradu da dobije taj prokleti gol desno od reporterskih kabina. Naravno, rastavljen.

Kako bi ga iskoristio kao "potpalu" za roštilj. Barbosa i njegova supruga koja je jedina ostala uz njega su pozvali susjede koji su primijetili kako gore čudni bijeli komadi drveta, dok se u zraku osjetio miris boje.

''Biftek koji sam ispekao i pojeo te večeri bio je najbolji ikada u mom životu'', uz osmjeh je govorio Moacir.

Ponižavanju nije bilo kraja

Njegova supruga Clotilde je 1994. godine preminula, a baš te godine Brazil je postao svjetski prvak. Nažalost i tada je Barbosa doživio veliko poniženje. Mario Zagallo, pomoćnik izborniku Carlosu Albertu Parreiri na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. nije mu dopustio ulazak u reprezentativni kamp kad je tamo stigao s novinarima BBC-ija.

Zagallo ga je prepoznao i poslao natrag, tvrdeći da će njegovo prisustvo donijeti momčadi nesreću. Tjedan dana nakon svog 79-tog rođendana Barbosa je preminuo.

''U Brazilu je najveća kazna za krivično djelo 30 godina zatvora, ja sam kažnjen više od četrdeset iako nisam bio kriv'', znao je reći Barbosa koji svoje najveće demone nije uspio spaliti na roštilju.

Oni su ga pratili do kraja. Do trenutka kada se nije pridružio svojoj Clotidi 7. travnja 2000. godine.

Na posljednjem ispraćaju, okupilo se tek nekih pedesetak ljudi, bez najvećih zvijezda, bez ljudi iz saveza, kovčeg je prekrivala zastava Atletico Ypirange prvog kluba Moacira Barbose.

Čovjeka čiji se život raspao zbog jednog jedinog gola.