Počinje neka nova priča: Klopp, Zidane, Bilić, Xavi Hernandez, Mancini, Jesus, Van Bommel

Nekada su prijateljske utakmice reprezentacija imale težinu. Ne onu kakvu imaju danas utakmice za bodove, plasman ili trofej, ali dovoljno veliku da se pobjede pamte, a porazi analiziraju.

Velika rivalstva igrala su se i kada nije bilo natjecateljskog uloga. Reprezentacije su putovale po svijetu, igrali su se turniri, stvarale priče. Nije bilo neobično da jedna prijateljska utakmica bude događaj koji se čeka danima. U jednom trenutku sve je to počelo blijedjeti.

Klubovi su postajali sve važniji, kalendari sve zgusnutiji, a najbolji nogometaši sve umorniji. Prijateljske utakmice sve su češće postajale utakmice koje se moraju odigrati, a sve rjeđe one koje se žele igrati. Najbolji su ih preskakali kada god bi mogli, izbornici su eksperimentirali, a publika polako gubila interes.

I onda je stigla Liga nacija

U početku su mnogi na novu ideju gledali s dozom podsmijeha. Još jedno natjecanje, još više utakmica, još jedan trofej koji treba nekome dati važnost. Međutim, vrijeme je pokazalo nešto drugo.

Liga nacija nije postala Europsko prvenstvo. Nije postala Svjetsko prvenstvo. Nije ni zamijenila kvalifikacije.

Ali je uspjela napraviti ono zbog čega je i nastala – vratiti određenu težinu reprezentativnim utakmicama koje bi inače vrlo lako završile u kategoriji prijateljskih.

Danas se za nešto igra

Posebno u A diviziji. Šesnaest reprezentacija, četiri skupine, četvrtfinale za najbolje i ispadanje za posljednje. Format koji možda nije revolucionaran, ali je dovoljno jednostavan da svaka utakmica ima svoju računicu. I nije sve rezervirano samo za velike.

Upravo je to jedna od zanimljivijih strana Lige nacija. Manje reprezentacije dobile su priliku igrati utakmice koje imaju posljedice, napredovati kroz rangove i, kroz sustav natjecanja, dobiti dodatni put prema velikoj europskoj pozornici.

No ovo izdanje Lige nacija donosi još nešto. Promjenu. Veliku promjenu.

Šest od osam, odnosno sedam od deset najbolje plasiranih europskih reprezentacija na FIFA-inoj rang-listi u novu sezonu ulazi s novim izbornicima. A kada se tome doda podatak da je čak deset od 16 reprezentacija A divizije među 20 najboljih na svijetu, jasno je da se na europskim klupama dogodilo mnogo toga.

Zapravo, Liga nacija dolazi u trenutku u kojem mnoge velike reprezentacije ponovno traže svoj identitet

Zinedine Zidane vraća se trenerskom poslu nakon petogodišnje pauze. Jürgen Klopp ponovno ulazi u reprezentativni nogomet nakon dvije sezone odmora. Roberto Mancini je na klupi Italije, reprezentacije s kojom je već osvojio naslov europskog prvaka.

Slaven Bilić vraća se u sredinu u kojoj rezultatski nije bio ni približno uspješan kao njegov prethodnik, ali je iza sebe ostavio nešto što se ne može izmjeriti samo rezultatima – prepoznatljiv nogometni pečat.

Jorge Jesus, nakon godina provedenih u različitim klubovima, trofeja i velikih utakmica, ponovno je u domovini i dobiva priliku voditi Portugal. Belgija ulazi u novu priču s Markom van Bommelom, dok je Nizozemska napravila potez koji je privukao posebnu pozornost izborom Xavija Hernandeza.

Odjednom Liga nacija izgleda drugačije

Jer više nije samo pitanje tko će osvojiti trofej. Pitanje je tko će od ovih izbornika uspjeti napraviti ono zbog čega su i dovedeni – promijeniti selekciju promijeniti hijerarhiju, pronaći nove igrače, nametnuti ideju i, možda najvažnije, stvoriti reprezentaciju koja će biti spremna kada dođu utakmice u kojima nema popravnog. Liga nacija zato može biti puno više od natjecanja koje popunjava reprezentativne prozore. Može biti laboratorij.

Mjesto na kojem će novi izbornici isprobavati ideje, donositi teške odluke i tražiti odgovore. Mjesto na kojem će neki veterani izgubiti status, neki mladi igrači dobiti priliku, a neke reprezentacije shvatiti da ono što je vrijedilo jučer više ne mora vrijediti sutra. Jer reprezentativni nogomet ulazi u novu fazu.

Generacije se mijenjaju, izbornici dolaze i odlaze, a ono što se danas gradi kroz Ligu nacija moglo bi se vrlo brzo testirati na najvećoj sceni.

Zato će biti zanimljivo gledati rezultate. Ali još zanimljivije bit će gledati procese. Tko će promijeniti stil? Tko će promijeniti hijerarhiju? Tko će imati hrabrosti napraviti ono što se mjesecima, možda i godinama, odgađalo?

Liga nacija možda nije Europsko prvenstvo. Nije ni Svjetsko prvenstvo. Ali više definitivno nije ni obična prijateljska utakmica.

A upravo zbog velikih promjena na klupama najvećih reprezentacija, ovo bi izdanje moglo biti jedno od onih nakon kojih ćemo, tek kada prođe nekoliko godina, shvatiti koliko je zapravo bilo važno. Jer trofej će osvojiti samo jedna reprezentacija. Ali nova reprezentativna Europa mogla bi se početi stvarati upravo sada.