Osimov poučak za Joachima Lowa

Pomalo bizarno bilo je gledati preksinoć zvižduke Ilkayu Gundoganu u Leverkusenu. Nije mu, doduše, zviždao čitav stadion, ali u komornoj atmosferi kojoj je kumovala izrazito spora i nedostojna igra njemačkih reprezentativaca, jasno se čulo zviždanje svaki put kada njemački igrač turske krvi dotakne loptu.

Marco Reus has been replaced by Ilkay Gündogan and fans aren’t happy. Boos and whistles every time the ManCity player is on the ball. #GERKSA pic.twitter.com/UiM84i6loz

— Hecko Flores (@hecko90) 8. lipnja 2018.

Netipično za Njemačku, apsolutno šokantno za sve one koji smatraju da su „red, rad i disciplina“ uvijek jači od „prevaziđene i jeftine nacionalne emocije“, tako da se danas svi pitaju u kakvom to ozračju na SP odlazi Elf i je li Njemačka ovime dodatno destabilizirana? Koliko će se sve ovo odraziti na obranu naslova iz Brazila 2014., u trenutku kada se ni na terenu ne vidi vođa, a dva glavna motora su po posebnom paskom zbog udvaranja Erdoganu?

Ilkay Gundogan was booed by German fans in his team’s final World Cup warm-up game, as supporters expressed anger over a controversial meeting the player attended in May with Turkish President Recep Tayyip Erdogan. pic.twitter.com/f5yi5QTBrE

— Daily Hurriyat (@HurriyatPk) 9. lipnja 2018.

No, povijest nas uči da ovo ne mora biti ništa presudno. Kad se ode na SP, onda je tamo već druga pjesma, druga atmosfera i ne mora značiti da će se Gundogan ili Ozil nužno osjećati loše jer su se, protivno ukusu njemačke javnosti, slikali sa Erdoganom.

''Himna svira, svi Ustaše!''

Evo, recimo, sjećate li se legendarne utakmice iz 3. lipnja 1990., kada je u Maksimiru tadašnja Jugoslavija ugostila Nizozemsku? Izabranici Ivice Osima teško da su mogli slutiti tako neprijateljski doček još uvijek svojoj reprezentaciji. Još uvijek je bila 1990., Jugoslavija je još uvijek postojala, Maksimir je nominalno još uvijek bio bio domaći teren, ali težak politički naboj koji se mjesecima nadvijao nad Hrvatsku (podsjetimo, bilo je to vrijeme prvih demokratskih izbora i neizbježnog dolaska HDZ-a na vlast) odrazio se na situaciju na tribinama.

Posebno treba istaknuti da se utakmica na Maksimiru odigrala točno dvadeset dana nakon mitskog sukoba navijača i policije na Maksimiru, kada je, po mnogima raspad tadašnje zemlje i započeo. Ne zaboravimo i da je nastup Zvonimira Bobana u reprezentaciji bio suspendiran, upravo zbog angažiranja na Maksimiru 13. svibnja, kada je u naletu strasti krenuo u obračun s milicajcem, dok se oko njih vodio pravi mali rat.

Osimov palac gore publici, baš kao Joachimov sinoćnji pljesak

Od zvižduka još uvijek domaćoj himni, do apsolutne potpore gostujućoj reprezentaciji, sve je na Maksimiru tog lipnja izgledalo grozno za reprezentaciju Jugoslavije, koja se s velikim ambicijama pripremala za nastup na SP-u u Italiji. Nije stoga čudno što su Nizozemci, predvođeni Gullitom, Rijkardom i Van Bastenom, slavili sa 2:0, ne mogavši se načuditi kako je publika toliko navijala za njih.

Apsolutno nezdrava atmosfera stvorena je i nakon te utakmice i u tmurnom raspoloženju reprezentacija je otišla u Italiju, ostavivši iza sebe prepucavanja hrvatske i srpske nogometne, i ne samo nogometne, javnosti. I sve to se osjetilo na prvoj utakmici, baš protiv Njemačke, kada je budući svjetski prvak slavio sa 4:1, demontirajući, na čelu sa sjajnim Lotharom Matthausom, Osimove trupe. Spora i jalova Jugoslavija izgledala je kao žrtveno janje pred Zapadnom Njemačkom, koja je ponesena skorim ujedinjenjem imala vjetar u leđa vlastite javnosti. S jedne strane tako pozitivno nabijena reprezentacija naišla je na protivnika pred kojim je bila nacionalna neizvjesnost, čemer i jad.

Budi se Istok i Zapad...

I taman kada se pomislilo da će „Juga“ brzo doma, pod uvjetom da se zna gdje je kome dom, Ivica Osim, pod pritiskom neizbježnog, radi malo čudo. U momčad umjesto ocvalih igrača na koje je računao još iz sarajevskih dana, ubacuje Jarnija, Savičevića, Prosinečkog, briljira Davor Jozić, a reprezentacija dobiva obris potpuno drukčijeg tima, bržeg, lepršavijeg, mlađeg. Padaju redom Kolumbija s Valderramom i ipak autsajderi UAE, nakon čega se atmosfera bitno popravlja, a euforija polako zahvaća dobar dio zemlje u kojoj je već mirisalo nasilje i rat.

Ostat će spomen na legendarno polufinale protiv Španjolske u Veroni,  u kojem je Piksi Stojković zabio dva sjajna gola, te na četvrtfinale u Firenci koje su protiv Maradonine Argentine „Plavi“ odigrali sa igračem manje skoro 90 minuta (isključenje Šabanadžovića, nakon dva jača starta na Maradoni u prvih pola sata igre), da bi budući finalist prošao dalje na jedanaesterce samo zahvaljujući izuzetno mlakim udarcima Hadžibegića i Brnovića u vrata Goycochee.

ŠBBKBB i ostale priče

No, kako se i u kakvoj atmosferi otišo na Mundijal u Italiji, na kraju se ospostavilo da je Jugoslavija odigrala iznad onoga što je itko očekivao i zamalo ušla u polufinale protiv domaćina turnira, što je bilo i ostalo dovoljno nostalgičarima i teoretičarima ŠBBKBB fazona da se pitaju – Bi li se uopće zaratilo da je reprezentacija došla do kraja?

Naravno, neke stvari su bile neizbježne, pogotovo u konstelaciji stvari, ljudi i zbivanja, tu nogomet ne može pomoći, ali ostaje priča o tome kako je unaprijed pokopana reprezentacija umalo završila na samom vrhu, jer ostaje vječno pitanje, sa onakvim igračima, a podsjetimo, čak su i Davor Šuker i Alen Bokšić bili na klupi, je li se eventualnim prolaskom Argentine moglo sve otvoriti?

Quo Vadis, Joachim?

No, vratimo se na Njemačku. Očito je da Elf ima problem, igrači nisu na potrebnoj razini, nedostaje kemije i još na sve ide dodatni problem sa sotoniziranjem Gundogana i Ozila. No, jugoslavenski primjer pokazuje da unatoč svemu reprezentacija može odigrati turnir za pamćenje. Plus, po mnogima njemački i „jugoslavenski“ mentalitet ne mogu ni u istu rečenicu, pa bi „recovery mode“ njemačke reprezentacije trebao biti gotovo automatski. Iako bi neki sada možda rekli – a, koji je to uopće njemački mentalitet danas?