Noć u koju je stalo sve o čemu šutimo

Rano jutros, Hrvatska je završila svoj put na Svjetskom prvenstvu. Poraz koji boli, prije svega zbog načina na koji je došao, ali nije to ništa neuobičajeno kada je u pitanju hrvatska nogometna reprezentacija. Redale su se kroz povijest slične nogometno tragične situacije. Od Semiha Šenturka i Turske 2008. godine, Makkelijeve nerazumno duge nadoknade u kojoj je Italija stigla do zlata vrijednog boda na Euru 2024., pa do nešto manje, ali i dalje vrlo bolnih ispadanja od Portugala 2016. te poraza od Francuske u finalu Svjetskog prvenstva 2018. Duga je lista hrvatskih tužnih priča na velikim natjecanjima. Sinoć je na tu listu dodana i ova iz Toronta, protiv Portugala. Uz Tursku, vjerojatno i najbolnija, najnepravednija.

Dlaka u jajetu

Nogomet više nije igra u kojoj je ljudski faktor ključan. Od "ljudskog", ostali su samo igrači i jedino oni još mogu prkositi nemilosrdnom uplivu tehnologije i beskrajnom "moderniziranju" igre koja je, u svom iskonskom obliku, tražila tek komad livade, bijeli kreč, loptu i dva gola. Pod krinkom traženja apsolutne pravde i isključivanja svake mogućnosti sudačke pogreške, počela se tražiti dlaka u jajetu. Doslovno dlaka. Ona Matanovićeva, koja je pobjegla gelu za kosu i, kako kažu, imala snagu promijeniti smjer lopte, smjestiti Pašalića u zaleđe i Hrvatskoj iz ruku istrgnuti produžetke koje je na terenu zaslužila. Biblijski, starozavjetno, Samsonovski.

Nije sve tako crno

Ono čemu smo sinoć svjedočili na utakmici Portugala i Hrvatske zapravo je preslika svijeta u kojem živimo. A možemo to spustiti i na razinu naše lokalne zajednice, pa još niže, na svakodnevicu koju svatko od nas proživljava u susretima s institucijama, na poslu ili u prometu. Koliko god neke stvari bile jasne, oku vidljive i nedvojbene, ako je netko kome je pripalo pravo odlučivati što je istina zaključio da je bijelo zapravo crno, onda će crno i ostati. Da crnje ne može biti.

Ipak, nije sve ni tako crno. Nogomet je još jednom pokazao zašto je najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Budite iskreni prema sebi. Što bi vas još natjeralo da žrtvujete san, da ujutro s podočnjacima odradite osmosatnu smjenu i pritom, pogođeni nepravdom koja objektivno nema nikakve veze s vašim životom, cijeli dan nosite knedlu u grlu? Dok vodite vlastite bitke za koje ne znaju ni Modrić, ni Gvardiol, ni Perišić.

Dok osjećamo, živi smo!

Iako su mu uzeli gotovo sve što ga je činilo dostupnim običnom čovjeku, iako su ga pretvorili u industriju, predmet klasnih podjela i biznis u kojem o pravilima često odlučuju oni koji nikada nisu osjetili blato na kopačkama, nikada mu neće moći oduzeti ono zbog čega ga ljudi vole. On će i dalje biti prozor kroz koji će mali čovjek gledati svoje junake kako prkose nemogućem. I dalje će biti zelena oaza nade u kojoj svatko ima pravo sanjati, poželjeti pobijediti jačega, nadvladati tlačitelja, pokazati zube nepravdi i barem na trenutak biti heroj svoje ulice.

I dobro je da se ponekad dogode ovakve noći. Da nas pokradu. Da nas ušutkaju. Da ne spavamo. Da nas boli.

Jer to znači da još uvijek postoji nešto što u nama nije uspjelo otupjeti.

U vremenu u kojem nas svakodnevno uvjeravaju da je najbolje šutjeti, okrenuti glavu i prihvatiti da je "takav sustav", nogomet nas podsjeti kako izgleda kada milijuni ljudi istovremeno osjete da je učinjena nepravda. I možda baš zato toliko boli. Ne zbog jednog poništenog gola, nego zato što u njemu prepoznajemo sve one trenutke kada smo i sami ostali bez glasa pred nečijom odlukom, pravilom ili moći.

Sutra ćemo opet na posao. U škole. U tvornice. Za volane autobusa, za blagajne, u urede, na građevine i u bolnice. Život neće stati zbog jednog poraza. Ali će negdje, duboko u svakome tko je noćas gledao utakmicu, ostati onaj osjećaj da nije izgubljeno zato što si bio slabiji, nego zato što ti nije bilo dopušteno pobijediti.

Jer možda nogomet i jest samo igra. Ali čovjek koji prestane osjećati nepravdu u igri, lako će je jednog dana prestati osjećati i u stvarnom životu, a taj poraz će zaboljeti najviše.