To je jedan od onih klasika kada se priča o povijesti svjetskih prvenstava. Brazil - Poljska u Strasbourgu, 5. lipnja  1938. godine. Klasik koji je teško ponoviti, prije svega rezultatski.

Sustav natjecanja je bio takav, nokaut faza od prve utakmice. Brazil predvođen legendarnim Leônidasom i Poljska s famoznim Ernestom Wilimowskim.

Poljski izbornik Józef Kałuża je na teren poslao izrazito ofenzivnu postavu, Piec, Wilimowski, Wodarz, Piątek i Scherfke, pet napadača sa samo dvojicom u zadnjoj liniji. U susretu u kojem nemate prava na izmjenu, jedanaest na jedanaest. Vatromet golova, vatromet lijepih poteza.

Brazil je vodio 3:1, a onda je pala kiša. Wilimowskom to ne smeta, postiže dva gola, kasnije će dodati još jedan u 89.minuti. Završilo je 4:4, Brazil je slavio na kraju 6:5 nakon produžetaka.

Leônidas je utakmicu zaključio s tri gola, jedan bez kopačke koja je ostala negdje u blatu, ali nije bio glavna faca, jer je Wilimowski zabio četiri. Zamislite igrača koji može Brazilu utrpati četiri gola. Neponovljivo. Baš kao što je bio glavni junak ove priče, jedne od onih posebnih koja ima nekoliko poglavlja, koja su mijenjala život ovog fenomenalnog Poljaka.

Neke brojke kažu da je karijeru završio s čak 1.175 golova, međutim službeno se pripisuju 554 gola što je dovoljno za 14. mjesto društva najboljih strijelaca u povijesti. Međutim, golovi u njegovoj karijeri za mnoge i nisu bili najvažniji. Upravo zbog onoga što je prošao u životu i poteza koje je povlačio.

Znao je postići pet, šest, deset golova na utakmici

Rođen je 1916. u Katovicama koje su tada bile dio Njemačke kao Ernest Otto Prandella i izrastao je u odličnog napadača koji je imao šest prstiju na desnoj nozi, a smatrao je da mu to donosi sreću.

Prema pojedinim informacija, već s 13 godina je počeo igrati za lokalnu momčad FC Kattowitz za koju su igrali isključivo samo njemački igrači. Tu je ostao četiri godine, a onda prelazi u Ruch Wielkie Hajduki, danas poznatiji kao Ruch Chorzów. Momčad koja je dominirala Poljskom tridesetih godina.

Tadašnji transfer ubojitog igrača, Wilimowskog bio je vrijedan deset poštarskih plata.

Ako se pitate zašto Wilimowski, ako je rođen kao Otto Prandella, odgovor je jednostavan. Njegov pravi otac je poginuo na frontu, a majka se udala za nacionalnog Poljaka čiji će prezime uzeti Ernest. S obzirom na to da je nakon Prvog svjetskog rata Gornja Šleska podijeljena, Katowice su postale Poljske, pa i Ernst Poljak.  Okretan i inventivan, fenomenalnog driblinga, ubojit, golgeter.

U njegovo vrijeme Ruch Chorzów je osvajao poljsko prvenstvo 1934., 1935., 1936. i 1938. godine, dok je on sam tri puta najbolji strijelac Lige. Bilo je utakmica na kojima je znao postići pet, šest, sedam golova, a jedna je ostala upisana posebnim slovima. Na jednoj utakmici protiv  Union Touringa iz Lodza (12:1) 1939. godine je postigao čak deset golova.

Od Poljske se oprostio uz tri gola

Oni koji su gledali znali su reći kako je većinu golova postigao uz smiješak. Zbog toga što je malo više volio čašicu, ostao je bez nastupa na Olimpijadi 1936. godine. Ipak, za Poljsku je odigrao 22 utakmice u kojima je čak 21 put bio strijelac.

Posljednju veliku je odigrao 27. kolovoza 1939. godine. Protivnik Poljske je bila selekcija koju nikako nisu mogli pobijediti, Mađarska. Tada druga najbolja reprezentacija svijeta službeno. Prije utakmice u medijima su mogli pročitati naslovi kao "Nemamo šanse ali ćemo se boriti" ali s čarobnjakom Ezi-jem sve je bilo moguće.

Utakmica je igrana na stadionu u Varšavi, Mađari su vodili 2:0, međutim Poljska je slavila pobjedu 4:2. Wilimowski je utakmicu zaključio s tri gola. Utakmicu koja je opisana kao "Posljednja utakmica" jer je četiri dana kasnije počeo Drugi svjetski rat.

Na kraju utakmice poljski navijači otpjevali su nacionalnu himnu, a zatim izveli invaziju na teren i na rukama nosili igrače.

Uskoro je Poljska okupirana, većina Ezijevih prijatelja se prestala baviti nogometom. Mnogi su završili po zatvorima, čak i njegova majka završila u Auschwitzu jer je bila u  vezi s nekim Židovom. Kako je Ernst odmah na početku rata na račun svog porijekla i prezimena uspio dobiti njemačke papire, tako je spasio i majku. S tim što je za Nijemce, Ernst bio tada Wilimowski ali s dva l. Da bi izbjegao poziv u njemačku vojsku, prijavio se u policiju, ali je ono što je za njega bilo važnije i dalje igrao nogomet.

''Nikada nije mnogo mario za nacionalnosti. Ponekad je bio Poljak, ponekad je bio Nijemac, znao se snaći kako bi mu bilo bolje. Nije bio politička osoba, samo je želio igrati nogomet'', reći će njegova kćerka Silvija.

U okupiranoj Poljskoj, Ezi je gradio svoju "novu karijeru" Igrao je za PSV Chemnitz. U nekoliko navrata je bio na raspolaganju famoznoj vojnoj momčadi ''The Rote Jäger'' za koju je bio zadužen ćasnik Luftwaffea Hermann Graf. Graf koji je upravo pomogao Wilimowskom kada je trebalo osloboditi njegovu majku. Veliki Sepp Herberger je obožavao Ezija, i poziv za reprezentaciju Njemačke je bio neminovan.

Igrao i za Njemačku

Upisao je osam nastupa, dodao trinaest golova, a kažu da ga je iz tog vremena posebno zapamtio golman Švicarske Erwin Ballabio kojeg je četiri puta savladao na utakmici 1942. godine u Bernu. Erwin je bio toliko psihički poljuljan da je nakon te utakmice propio.

Dva puta je zabio u svom debiju u pobjedi nad Rumunjskom od 4: 1, dovršio je hat-trick protiv Finske. U reprezentaciji Njemačke je igrao s legendarnim napadačem Fritzom Walterom. Za Waltera je Ernest najbolji napadač svih vremena.

''Bio je nevjerojatan napadač. Nije se puno kretao, ali je znao biti na pravom mjestu u pravom trenutku. Mogao je stajati svih devedeset minuta, ali kada je bilo važno, on bi bio tu. Mislim da je postigao više golova nego što je imao šansi'', znao je reći Walter.

Za Poljake izdajnik

Naravno da je u to vrijeme, Wilimowski bio proglašen izdajnikom Poljske. A on je karijeru nastavio graditi igrajući za njemačke momčadi. Traga je ostavio u momčadi Münchena 1860 s kojim je uzeo tadašnji Tschammer Cup (današnji DFB Kup). U finalu su 1942. godine iznenadili Schalke, u tom natjecanju je Wilimowski postigao 13 golova. Do 1955. godine je promijenio još pet klubova, posljednji je bio Kaiserslautern.

Po završetku igračke karijere, Wilimowski se preselio u Karlsruheu, radio je u tvornici Pfaff i često su ga viđali na stadionu Wildpark. Starost je proveo sa svojim mačkama i psom "Huskiem" - umro je 30. kolovoza 1997. u 81. godini.

U Poljskoj su ga sve tamo do početka devedesetih i promjena koje će doći smatrali "izdajnikom domovine". Sve ono što je napravio u karijeri se nije računalo. Kada su Poljaci igrali na SP-u Zapadnoj Njemačkoj 1974., nije mu bilo dozvoljeno da se sretne s reprezentativcima. Nije se mogao vratiti u Poljsku, za razliku od nekih drugih igrača koji jesu, ali tek nakon pažljivog nadzora novih komunističkih vlasti i potpisivanja izjave o lojalnosti poljskoj državi.

Kasnije se sve promijenilo i Wilimowski je ostao jedan on najboljih poljskih nogometaša svih vremena. Gotovo svake godine na godišnjicu njegove smrti, navijači njegovog bivšeg kluba Ruch Chorzów polažu cvijeće na njegov grob u Karlsruheu.

Nije bio dovoljno Poljak, ali ni Nijemac

Ezi je volio nogomet, žene, alkohol, njega iskreno nikada nisu voljeli previše niti Poljaci a ni Nijemci. Za Poljake nikada nije imao dovoljno prave "poljske krvi" uz to je bio i izdajnik. Za Nijemce je s druge strane odviše Poljak, a znamo što je to značilo. Divio se Willyju Brandtu jer je bio jedan od rijetkih njemačkih poslijeratnih političara koji su aktivno težili pomirenju s Poljskom.

Ubojiti napadač koji je živio pomalo boemski i bez obzira koji je putovnicu imao, njegova život je bio nogomet.