Nema više zida, nema ni Oberlige

Iako su samo jednom igrali na Svjetskom prvenstvu, nogomet iz Istočne Njemačke nije bio „repa bez korijena“, posebno ne onaj klupski.

Uostalom, stariji ljubitelji najvažnije sporedne stvari se sjećaju Dynama iz Dresdena, imenjaka iz Berlina, Magdeburga, Carl Zeiss Jene, Lokomotive Leipzig, Hanse Rostock, Chemnitzera. Magdeburga koji je 1974. godine uzeo tadašnji Kup Kupova pobijedivši Milan, Carl Zeiss Jene i Lokomotive Leipzig koji su između ostalih stigli do finala istog takmičenja u razmaku od šest godina.

Reprezentacija je na Olimpijskim igrama bila po jednom zlatna, jednom srebrna. Hans-JürgenDörner ih je svojim golovima vodio do zlata u Montrealu, dok su četiri godine kasnije Wolf-Rüdiger Netz, Frank Terletzki i ostatak društva zaustavljeni u finalu od tadašnje Čehoslovačke.

Na domaćoj sceni, u tadašnjoj Oberligi, dugo godina je glavnu riječ imao Dynamo iz Berlina. Zato što je imao jaku kako to mi kažemo "pozadinu". Prvi čovjek kluba je bio Erich Mielke, šef Stasija, ozloglašene istočnonjemačke tajne policije.

Naravno i neki drugi klubovi su imali zaštitu države, između ostalih DynamoDresden, ali ne toliko kao momčad iz Berlina. Vörwarts je bio pod patronatom Ministarstva obrane, dok su Babelsberg, Turbina i Traktor Lindau funkcionirali kao klasični radnički kolektivi. Magdeburg i Karl Zeiss, barem službeno, nisu pripadali nikome. Koliku snagu je imao Mielke, najbolje potvrđuje podatak da je Dynamo iz Berlina deset godina vladao Oberligom, u periodu 1979 - 1988. I Mielkea nije smetalo što klub nema rezultat u Europi, što je momčad imala nadimak 11 svinja, on je gurao svoj film.

''Nogometni uspjesi će još jasnije naglasiti superiornost našeg socijalističkog poretka'', tvrdio je šef Stasija, posebno nakon što je reprezentacija Istočne Njemačke šokirala susjede s one strane zida na Svjetskom prvenstvu 1974. godine. JürgenSparwasser, nekada sjajni igrač Magdeburga je u Hamburgu zabio gol za pobjedu.

''Kada su nadležne pitali kako ću biti nagrađen, rekli su da sam dobio kuću, automobil i veću količinu novca. To sve, naravno, nije bilo istina'', tvrdio je godinama kasnije Sparwasser koji će pobjeći godinu dana prije pada Berlinskog zida. Ostao je nakon što je njegova momčad veterana igrala na turniru u Frankfurtu.

Posebna priča iz tog razdoblja je svakako bio i jedan od najvećih trenera kojeg je dala Istočna Njemačka. Eduard Geyer, koji je volio reći kako u DDR-u nije skoro ništa funkcioniralo, ali je sport bio na vrhunskom nivou. Još dok je bio igrač, Geyer je završio kao i mnogi u raljama Stasija.

Nakon jednog nedozvoljenog noćnog izlaska je tada još 26-godišnjeg nogometaša Stasi "pritisnuo" i prisilio da bude informant tajne policije. Geyer je 15 godina poslušno Stasiju slao izvještaje pod imenom "IM Jahn". Upravo je Geyer bio posljednji izbornik DDR-a, reprezentacije koja je svoju posljednju važniju utakmicu odigrala šest dana nakon pada Berlinskog zida. Gostovali su u Beču u kvalifikacijama za SP u Italiji i izgubili, nisu mogli zaustaviti Polstera koji je bio trostruki strijelac. Austrijanci su tom pobjedom, u utakmici posljednjeg kola, prošli na Svjetsko prvenstvo, dok je DDR propustio posljednju priliku nastupiti na velikome nogometnom natjecanju.

''Imali smo zapravo odličnu momčad, daleko bolju od Austrijanaca. U sastavu su nam bili Matthias Sammer, Ulf Kirsten, Andreas Thom, Thomas Doll, Rainer Ernst..., sve redom vrhunski nogometaši. No, pobijedile su nas okolnosti. Berlinski je zid srušen samo šest dana prije te utakmice (9. studenog 1989.) i mi smo se pripremali u tom ozračju. Igrači su glavama bili sasvim negdje drugdje, ponajmanje na treninzima i na utakmici'', izjavio je kasnije baš Geyer.

Svjedoci posljednje važne utakmice DDR-a kažu kako su već tada menadžeri po hotelu kojem je bila smještena reprezentacija vodili glavnu riječ. Meta su naravno bili oni najbolji igrači. Bayer Leverkusen je između ostalih lovio Sammera, Thoma. Na kraju je Sammerzavršio u Stuttgartu, Thom u Bayeru. Zapravo je njegov transfer bio prvi službeni transfer s Istoka na Zapad. Bio je težak 2.800.000 maraka, uz platu 250.000 DEM na godišnjoj razini.

Samo nekoliko godina ranije, kada je jedan od najboljih igrača Oberlige Lutz Lindemann prelazio iz Erfurta u Karl Zeiss, dobio je Trabant pun voća!

Nakon Thoma, u Bayeru je završio i legendarni Ulf Kirsten koji je baš kao i Geyer dugo nosio s teškim teretom. U arhivu Stasija može naći pod imenom "IM KnutKrüger". Prije nego što će pasti zid, prije nego što će zaigrati za jednu Njemačku, Kirsten, Sammer, Gütschow su se pobrinuli da Dynamo iz Dresdena prekine dominaciju onog Mielkeovog. Momčad iz Dresdena je bila prvak dvije godine zaredom, dok je posljednji put Oberliga igrana u sezoni 1990-1991.

25. svibnja 1991. igralo se posljednje kolo Oberlige nakon 42 sezone, 8046 prvenstvenih utakmica i 24.200 postignutih golova, posljednji strijelac bio je Heiko Weber iz Jene.

3. kolovoza 1991. godine na rasporedu je bilo prvo kolo jedinstvene Bundeslige i 2. Bundeslige. Nürnberg je pobijedio posljednjega istočnonjemačkog prvaka Hansu na svom stadionu 4-0, dok je drugoplasirani Oberligaš, Dynamo iz Dresdena, izgubio kod kuće od Kaiserslauterna 1-0. Zajednička Njemačka je službeno bila svjetski prvak, dok je 12. rujna DDR odigrao posljednju utakmicu. U Bruxellesu je momčad predvođena Mathiasom Sammerom pobijedila jaku Belgiju u prijateljskoj utakmici 2-0.

Thom, Doll, Sammer i ostale istočnonjemačke zvijezde započeli su nakon toga karijere u jedinstvenoj njemačkoj reprezentaciji. Posljednji prvak Istočne Njemačke bila je Hansa Rostock, Uwe Reinders je bio menadžer prije nego što 19. srpnja 1990. godine dva nogometna saveza u Frankfurtu dogovorili modalitete zajedničkoga svenjemačkog bundesligaškog natjecanja, po kojima su dva istočnonjemačka kluba ušla u Bundesligu u sezoni 1991/1992, a šest u 2. Bundesligu.

Kirstena, Sammera, će kasnije naslijediti Michael Ballack, Bernd Schneider, Jens Jeremies, tragično preminuli Robert Enke, igrači koji su također rođeni u Istočnoj Njemačkoj, baš kao i Toni Kroos. Ipak, ujedinjenje je značilo i veliki rezultatski pad klubova iz Istočne Njemačke.

''Nemamo koga kriviti osim sebe. Očekivali smo od ljudi sa Zapada da budu naši spasitelji, ali oni su nas gurnuli u još dublju vodu'', rekao je jednom prilikom Eduard Geyer.

Premalo sponzora, novca i nesposobni menadžeri su također učinili svoje. Dynamo Dresden 1995. dobio je mizernih 20.000 eura za Jensa Jeremiesa, a Michael Ballack prešao je 1997. iz Chemnitzera u Kaiserslautern za samo 75.000!

Ipak, stvari su počele mijenjati s vremenom, pa je danas tu jaki RB Leipzig (koji nema veze s Lokomotivom) solidni Union Berlin, u nižem rangu su ekipe poput Dynamo Dresdena, Erzgebirge Auea, dok je opet najviše momčadi u trećoj ligi.

Realno, to su još uvijek mrvice ili tek povremeni bljeskovi i teško je reći da li ćemo nekada u budućnosti vidjeti neki klub iz Istočne Njemačke s trofejom. Bilo prvaka ili pobjednika Kupa. Po tko zna koji put, veliki su pojeli male.