Ne vjeruj Dan(aj)cima…

Taj poraz iz Francuske otprije 34 godine zapravo je najbolji pokazatelj što se događa kada podcijenite Dance. Na to Europsko prvenstvo Jugoslavija je otišla provlačenjem kroz iglene uši, onim legendarnim „pa da li je to moguće, ludnica!“ golom Radanovića Bugarima na Poljudu u jesen 1983. No, to nije smetalo domaću javnost da najavljuje kako „Plavi“ idu u Francusku osvojiti turnir, baš kao što je čitava javnost dvije godine prije najavljivala pohod na Mundijal u Španjolskoj, što se opet pokazalo kao totalna šteta.

Gol koji je zauvijek u kolektivnu memoriju ovih prostora unio i legendarnog Mladena Delića i crnogorskog nogometaša Ljubomira Radanovića, zapravo je tada tek zamaskirao veliki problem jugoslavenske reprezentacije, previše primadona, a premalo ratnika, loše vođenje momčadi i previše želje da se igrači prodaju preko reprezentacije.

Otrežnjenje je stiglo preko poraza od Belgije u prvom kolu, a onda je uslijedio katastrofalan poraz od autsajdera grupe. Dansku je do tada Jugoslavija smatrala reprezentacijom koja se prelazi kao plitak potok – i zbilja, statistika je bila neumoljiva, Danska je do te večeri u Lyonu služila uglavnom za nabijanje gol razlike. Jednostavno, Danci su zbilja imali poluprofesionalnu ligu, sa dosta igrača amatera, nešto što i dan danas imaju, recimo, Island ili Vels.

No, uspavani jugoslavenski mediji, a i stručni stožer kao da nisu primijetili nailazak jedne nove, veoma talentirane generacije nogometaša Danske – predvođene kasnijim dugogodišnjim izbornikom Mortenom Olsenom kao kapetanom, zatim Preben Elkjaer Larsenom, Sorenom Lerbijem, Frankom Arnesenom – i mladom nadolazećom zvijezdom Michaelom Laudrupom, na krilima čije igre je Danska demolirala momčad Toze Veselinovića sa i danas sramotnih 5:0! Tomislav Ivković nemoćno je gledao kako mu Danci pune mrežu, dok su „fantazisti“ Velimir Zajec, Safet Sušić i neizbježni Zlatko Vujović nijemo promatrali kako „Musa dere jarca“.

Danci će nakon toga ući u kolektivnu memoriju Jugoslavena, a kao šlag na kraju bila je ona 1992., kada će baš umjesto zadnje reprezentacije raspadajuće Jugoslavije, pune tadašnjih i budućih velikana nogometa, Danci s plaže ući u kopačke i osvojiti zadnji Euro koji se igrao u starom formatu od samo osam najboljih reprezentacija.

Legendarni lob iz Sheffielda

Nakon toga brigu o Dancima preuzet će Hrvatska, a nešto kasnije i Bosna i Hercegovina. Hrvatska će jednu od svojih najsjajnijih pobjeda na velikim natjecanjima ostvariti upravo protiv Danaca, tadašnjih branitelja europskog naslova, na Hillsborough stadionu u Sheffieldu, sada već tridesetdvogodišnji  Michael Laudrup i četiri mu godine mlađi brat Brian nisu mogli ništa Ćirinim Vatrenima u nadolasku.

Iako je utakmica bila tvrda kao stijena, što se u našem kolektivnom pamćenju i zaboravilo, penal suđen za Hrvatsku u 53' značio je početak nadanja da će debitant Hrvatska ipak već nakon druge utakmice u drugi krug, a onda nakon dugotrajnih napada Danaca, Boban u 84' i Šuker onim legendarnim lobom velikog Schmeichela u 89' obznanit će urbi et orbi da jedna velika generacija dolazi na scenu. I danas je šteta što je Ćiro tada svjesno birao Njemačku u četvrtzavršnici, ali to je neka sasvim druga priča…

Danska kao čir na stražnjici

Zanimljivo da je nakon tog Eura odmah slijedio kvalifikacijski ciklus za SP u Francuskoj, gdje je voljom ždrijeba Hrvatska zapala u grupu s Danskom. I, naravno, Danci će se osvetiti – prvo će na Poljudu u ožujku 1997. ponovno dodati vodu na mlin onoj staroj i budućoj tezi kako Hrvatska na Poljudu uglavnom ne pobjeđuje,a  zapravo je Brian Laudrup sjajnim instiktom matirao Ladića za 1:1 u 83'.

Na Parken stadionu u rujnu iste godine biti će još gore! Umorne Ćirine trupe primit će tri gola od domaćina (već na poluvremenu bilo je 3:0, golovima oba Laudrupa i Molnara), nesretni Tonči Gabrić popit će nenadano umjesto Mrmića sva tri u svoju mrežu. Tek Šukerov gol neznatno će ublažiti gorak okus poraza.  

Epsko poštenje Schmeichela i ekipe

Nakon svega će Hrvatska strahovati za plasman na SP, sve dok u zadnjem kolu  prepošteni i već plasirani Danci nisu izgorjeli od čuvanja mreže u Ateni, a mogli su jednostavno izgubiti i pustiti Grke na SP, njima je bilo apsolutno svejedno. Tako je Peter Schmeichel čudesnim obranama zapravo spasio svoje krvnike sa prethodnog Eura – i omogućio odlazak objema reprezentacijama na Svjestko prvenstvo! Ostalo je, naravno, naša vječna legenda.

Na tom SP-u u Francuskoj, toliko opjevanom u hrvatski nogometnim legendama, ni Danci nisu igrali loše, čak što više, tek u četvrtfinalu su izgubili od budućeg finalista, Brazila, golom Rivalda za 3:2. Bio je to labuđi pjev braće Laudrup, dvojice istinskih velikana europskog nogometa.

U zadnje vrijeme – rijetko ili nikako!

Otada pa do danas, Hrvati i Danci odigrali su tek dvije utakmice. U prijateljskoj u  veljači 1999. na Poljudu pobijedili su Danci, golom Ebbe Sanda, najavivši hrvatsku smjenu generacija i smjenu Ćire Blaževića (inače na utakmici je debitirao Stipe Pletikosa), a prije 14 godina u još jednoj prijateljskoj , ovaj put na Parkenu u Kopenhagenu, u osvit Eura 2004. U Portugalu Barićeva Hrvatska, ona ista koja je imala sedam braniča, pobijedit će sa 2:1 golovima Šokote i Olića (opet je gol za Dance dao Sand).

Bit će to ono prvenstvo koje po mnogo čemu ostalo upamćeno kao bruka za nogomet – od znalačkog naslova Grčke, do nameštaljke između do tada dokazano poštenih Danaca i Šveđana (2:2) čime su izbacili majstore provlačenja i šteljenja, Talijane. Slično su danci učinili neki dan, odigravši simultanku s Francuzima (0:0), a ostaje da vidimo hoće li u prvom srazu sa Hrvatskom u zadnjih 14 godina biti kažnjeni ili će se aktivirati neka druga opcija koju smo već imali u povijesti međusobnih sudara.