Kuhar Vatrenih otkriva što će im sve spremati na SP-u

Ne trči po nogometnom terenu, nema ga na momčadskim fotografijama, ali da on zakaže, bilo bi to jednako katastrofalno kao da, primjerice, kiksaju Mario Mandžukić u napadu ili Danijel Subašić na vratima.

On je Tomica Đukić iz Osijeka i službeni je kuhar hrvatske nogometne reprezentacije. Baš kao i vatreni, i on pakira kovčege za Rusiju.

A kako Luka Modrić i ekipa ne bi ostali bez ručka kada slete u tu zemlju, Tomica će na Svjetsko prvenstvo otputovati dan prije njih.

Jelovnici s detaljno razrađenim specijalitetima koji će se naći na tanjurima hrvatskih nogometaša dok budu lovili zlatno odličje već su stigli u ruske hotele.

''Točno se već zna što će jesti sve te dane dok god su na prvenstvu. Liječnička je ekipa pregledala i odobrila jelovnike. Reprezentativci stižu na odredište 11. lipnja, a ja putujem 10. kako bismo sve pripremili na vrijeme. Zadatak mi je da u tanjur dobiju svježe jelo, točno u minutu, što finije i ukusnije'', započinje taj 43-godišnjak, inače stalno zaposlen kao chef u hotelu Osijek.

Poziv iz reprezentacije stigao mu je prije dvije i pol godine kad je Hrvatski nogometni savez tražio novog kuhara. Debitirao je na ogledu Hrvatske i Azerbajdžana u Bakuu, u kvalifikacijama za Europsko nogometno prvenstvo u Francuskoj.

Pravo “vatreno krštenje” prošao je upravo na Euru 2016.

''Poziv je to koji se ne odbija, sve drugo se ostavlja! Ponudili su mi priliku da budem član po meni najjače ekspedicije u Hrvatskoj. Nitko ne može u svijetu prezentirati našu zemlju kao oni, ne postoji jači medij. Dok je Luka Modrić nakon finala Lige prvaka hodao travnjakom s hrvatskom zastavom oko struka, gledali su ga milijuni ljudi'', kaže Tomica.

Nogometaši su ga upoznali za reprezentativnih gostovanja u Osijeku i tada ih je oborio s nogu. Bila mu je to najbolja preporuka.

Iako je jednako važan u timu kao i liječnik ili fizioterapeut, nema tremu kad kuha pred velike utakmice. Tomica Đukić jedini je kuhar koji prati reprezentaciju na službenim utakmicama, a u zemlji domaćinu surađuje s tamošnjim kolegama. Gost je, tako, u tuđoj kuhinji, no brzo se snađe. S chefom hotelske kuhinje pretresa jelovnik dan za danom, svaku večer sjednu za stol i riješe eventualne nepoznanice za sutradan.

''Kada se profesionalno prihvatiš posla, tako te i doživljavaju. Tražim uvijek da bar dvojica kolega iz hotelskog tima budu uz mene kako bi mi pomogli sve to realizirati jer se kuha za jako puno ljudi'', opisuje.

Dodaje kako važnu ulogu igra liječnička ekipa pa je tako u Francuskoj redovito komentirao kulinarski plan i s dr. Zoranom Bahtijarevićem. Ne nose nikakvu hranu iz Hrvatske, kuhaju s lokalnim namirnicama.

''Hoteli su to visokog standarda i s ozbiljnim referencijama, a nijedna hotelska kuća koja primi ekipu poput naše neće si dopustiti kiks. Svakom hotelu koji dočeka našu momčad bit će to velika čast. Prvi preduvjet je svježina namirnica, ne smije biti baš ništa zamrznuto'', naglašava.

Igrači jedu četiri puta na dan: doručak, ručak, snack i večeru. Na jelovniku su obavezno tjestenina, dvije vrste umaka na izbor, crveno i bijelo meso te bijela riba, a ponekad i losos i plava riba. Na dan utakmice obroci su “lakši”.

''Sve se bazično priprema, bez puno ulja, samo s malo soli. Nisu to ni pretjerane količine, treba se zadovoljiti osnovno što im je potrebno za taj dan, ne smije nigdje ništa “zaškripjeti” jer je sva koncentracija na utakmici. Vrijeme je jako bitno, pazi se da sve bude točno u minutu, postoji raspored kojega se svi striktno držimo. Ne kuham im jela kakva pripremam u restoranu, nego su ona prilagođena igračima. Na prvom je mjestu sigurnost i baš zato sve mora biti strogo tempirano – ističe.

Znali su u Francuskoj čak i vraćati “sumnjive” namirnice pa su im donosili nove.

''Sve su one bile ispravne, ali nisu bile na razini koju sam želio. Događa se to svugdje, zato moj primarni posao i jest kontrola hrane, kako bi reprezentacija dobila svježe namirnice, doslovno danas za danas, na knap, nema pripreme dva dana ranije. Trudimo se, naravno, i kako bi im jela bila ukusna i zanimljiva koliko god je to moguće jer je njihova prehrana, kad su na prvenstvu, ipak ograničena. Ja mogu pojesti što želim, ali oni moraju jesti dosta povrća i salata. Od mesa pripremam im teletinu, junetinu, piletinu i puretinu. Svinjetinu im ne poslužujem, a nema ni pohanih šnicli ili graha, kao ni kremastih kolača. Iako, kada se istroše, dan nakon utakmice, prehrana može biti malo i opuštenija, ali svakako u dogovoru s liječnicima. Jedan pohanac neće nikome štetiti, a pohano meso svi volimo'', rezimira sugovornik Večernjeg lista.

Nikada im još ništa, zadovoljan je kuhar, nije krenulo po zlu, no sam je na svojoj koži, još kao dječak, iskusio kakve opasnosti vrebaju iz tanjura. Zarazio se salmonelom u jednom restoranu u Mađarskoj, s još povelikim brojem svojih vršnjaka iz Osijeka.

''Ne bih to nikome poželio i zato mora sve biti vrhunski. Vrlo smo oprezni i koncentrirani jer ljudski je faktor ipak najvažniji. Standard može biti visok, ali čovjek vrlo brzo pogriješi i nema popravka'', dodaje.

Nogometaši ne jedu barem tri sata prije utakmice, a i taj obrok pred izlazak na teren zapravo je lagani snack, nešto malo prigrizu, tost, marmeladu, kavu, čaj, ili tjesteninu s umakom od rajčice i nekoliko kapi maslinova ulja. Piju samo običnu vodu, ne mineralnu, kavu, čaj te sokove od cijeđene naranče i jabuke, flaširane. Znamenitu rusku votku Hrvati mogu zaboraviti – alkohol je zabranjen. Za desert su pak pite i suhi kolači, isključivo biskvitni, bez krema.

''Izbor voća kombiniram s liječničkom ekipom, ne jedu ga kroz cijeli dan, pogotovo ne pred utakmicu. Preferiramo suho voće i orašaste plodove, što više, to bolje. I, naravno, sa salatama se ne može pogriješiti, od mrkve, rajčice, zelene salate, rikole do salate s tunjevinom ili tjesteninom. No ne dajem im krastavce jer napuhuju'', iznosi on.

Iako im je tjestenina gotovo obavezan obrok, rezancima s makom, koje je opjevao legendarni Đorđe Balašević, ne bi se smjeli ni približiti. Mak je, naime, zabranjen, zbog doping-kontrola. Upitamo li ovog osječkog kuhara je li tradicionalna slavonska hrana dobar izbor za sportaše, žustro će stati u obranu kulena iako taj specijalitet neće biti na jelovniku u Rusiji.

''Ne postoji onaj tko ne voli kulen! Pravi slavonski kulen svjetska je delicija. Po meni je to definitivno najbolji svjetski suhomesnati proizvod, sastavljen 100 posto od mesa, posebice ako je rađen od autohtonih svinja. Svašta sam kušao po svijetu, svi imaju nekakve svoje kobasice, ali kulen je specifičan'', smatra on.

A jesu li hrvatske nogometne zvijezde izbirljive za stolom?

''Ma fantastični su! Nasmijani su, vedri, duhoviti, zaista su dobar tim! Neizmjerno sam sretan što imam priliku biti blizu njih. Nemaju klasična omiljena jela, jedu dosta tjestenina s umacima, posebice od rajčice, na maslinovu ulju, puno povrća. Sve vole jesti, to su naši domaći dječaci, komunikativni i čvrsto na zemlji'', dojma je Tomica Đukić.

Zahtjevan je i dinamičan posao pred njim, no sav umor splasne kada igrači koje je nahranio izbore pobjedu na travnjaku. Dok oni trče po terenu, Tomica ih gleda s tribina.

''Kad skinem kuharsku uniformu, oblačim dres, odlazim na stadion i navijam za naše reprezentativce. Vode me na sve utakmice, a osiguran mi je i prijevoz natrag do hotela prije svih. Naime, pripremu za večeru odradimo ranije, a ja se vratim praktički na završavanje. U kontaktu sam s ljudima iz svlačionice koji mi javljaju kada će nogometaši krenuti prema hotelu kako bi ih dočekalo svježe pripremljeno jelo.

Tomica je nogomet igrao u školi, “kao i sva djeca, trčao je za loptom”. Nije nikada sanjao kako će postati profesionalni nogometaš, on je vrlo rano odabrao svoj put – “oduvijek” je znao, kaže, da će biti kuhar.

''Prvi ručak koji sam u životu napravio bila je zagorena popara. Loše je to ispalo, skroz. Sve se polijepilo, zadimio sam cijelu kuću. Imao sam sedam ili osam godina i bio sam sam doma'', vrti on glavom.

Priznaje, ipak, kako kod kuće kuha “samo kad mora”, kuhaču prepušta supruzi Suzani, ekonomistici čije specijalitete obožavaju njihovi sinovi Adrian i Dorian u dobi od 8 i 12 godina. Tomica je i veliki ljubitelj čokolade pa je zna “maznuti” i svojim mališanima.

''Prepiremo se za zadnju kockicu. Silno volim čokoladu iako se borim protiv toga! Ne mogu odoljeti, ako je čokolada od kilogram preda mnom, pojest ću cijeli kilogram. Uopće nije važno kolika je, jedem je dok god je ima, nema predaje, nevjerojatno! Problem'', iskreno će on.

Svestrani je kuhar svirao i tamburicu, ali veliki je fan Iron Maidena i heavy metala. “Prebirao” je i po gitari u glazbenoj školi, no nosio je svojedobno i oružje, bio je vojni policajac, pred kraj rata. Kuharski je zanat “pekao” i četiri godine u Njemačkoj te potom još toliko u Danskoj, kamo se zaputio na preporuku osječkih ugostitelja.

''Silno sam to želio iskusiti i nije mi žao ni jedne minute. No strašno sam se htio i vratiti kući, iako to možda zvuči čudno u današnje vrijeme. Bio sam u inozemstvu i dobro prihvaćen i radio u prelijepim restoranima, i Kopenhagen i Garmisch-Partenkirchen su prekrasni, ali sve me je nekako vuklo kući, i prijatelji, i obitelj, i grad. Vratio sam se 2004. kad je renoviran i ponovno otvoren hotel Osijek. I nisam pogriješio ni milimetra, hotel Osijek ostavio je trag na razini Hrvatske, ali i šire. Zato što kuham za reprezentaciju mogu zahvaliti svim ljudima koji rade oko mene u hotelu, ozbiljni su, odgovoreni, profesionalni i silno se trude'', naglašava.

Zahvalan je i poduzetniku Mati Škoji, vlasniku hotela Osijek, na velikoj podršci u angažmanu za reprezentaciju, a i sam je Škojo veliki navijač hrvatske nogometne vrste.

''Drago mi je da su me prihvatili i stručni stožer i igrači, a trudim se, koliko god mogu i znam, vratiti im to na najbolji mogući način. Prije bih kuhao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju nego u najboljem svjetskom resortu. Biti reprezentativni kuhar zaista je posebno, s njima se veselim, tugujem, s njima sam i napet pred utakmicu. Ogromna je to čast i privilegij, ali i odgovornost. Svjetsko nogometno prvenstvo najjače je, po meni, sportsko natjecanje, možda jače i od Olimpijade. Sve zemlje svijeta igraju nogomet, ali ne skijaju sve i ne bave se atletikom'', ne skriva on uzbuđenje.

Mario Mandžukić, Ivan Rakitić, Dejan Lovren u petak će zaigrati u osječkom Gradskom vrtu protiv igrača Senegala, na posljednjoj pripremnoj utakmici pred Svjetsko prvenstvo.

Tomica Đukić neće pak kuhati “kockastima”, nego ekipi iz Senegala. Već sutradan, putuje za Zagreb, pa pravac Rusija. Upita li ga se za prognozu koliko će tamo ostati, odgovara: ''Nadam se da ću im posljednji ručak u Rusiji skuhati 15. srpnja, pred finale. Bio bi mi to najdraži ručak u životu '', zaključuje on.