Konačni pobjednik

Od trenutka kada je preuzeo nogometnu reprezentaciju bio je pod pritiskom. Iako je krenuo u proces koji su prije njega najavljivali mnogi, nitko nije do kraja bio spreman prihvatiti se izazova. Sklopiti stručni stožer i krenuti.

U potragu za igračima. Mladima, nekim pa skoro nepoznatim klincima koji se nisu rodili u BiH, koji nikada nisu šutnuli loptu u ovoj zemlji. Krenuo je Sergej Barbarez u stvaranje jedne nove selekcije.

Od početka na udaru

Mijenjao je, tražio, pozivao, dok je selekcija gubila utakmice u Ligi nacija. Sa svakim novim porazom je postajalo sve teže, novinari su tražili smjenu, izbornik je bio mlad, neiskusan, netko tko prije nikada nikoga nije trenirao. Morao je Sergej Barbarez sa svakim novim spiskom i igračima na istom objašnjavati koga je pozvao koga ne i zašto. I trajalo je to i trajalo. Iako je u međuvremenu reprezentacija krenula u novi ciklus, ali nakon Bukurešta pričalo o sreći, penalu koji nije dosuđen za Rumunjsku.

Ni trijumf konta Cipra nije bio nešto posebno, opet je netko spomenuo sreću. Minimalac ne velikoj vrućini u duelu sa san Marinom je smatran skoro neuspjehom. I tako borba Sergeja Barbareza trajala. Tek se nakon trijumfa kontra Rumunjske situacija promijenila. Tada se počelo vjerovati da bi moglo biti "nešto".

Kasno su počeli vjerovati 

U zaborav je pala "sedmica" u Njemačkoj, igrače koji nisu na spisku više nitko i nije spominjao. Sve se više pričalo o jednoj reprezentaciji koja ima sjajne mlade igrače, izbornika koji radi sjajan posao, selekciji koja bi mogla nešto napraviti, ako ne u ovom ciklusu, onda sigurno u narednom. Kada se pojavila Italija kao mogući protivnik u finalu play offa, nade da će BiH putovati na SP su opet počele kopniti. Međutim, Sergej nije odustajao.

Gurao je on, gurali su njegovi pomoćnici, igrači. U Cardiffu se trebalo vratiti nakon primljenog gola, stative i prečke protivnika, promašenog penala, u prvoj seriji. U utakmici kakvu ova reprezentacija nikada nije odigrala. Na red je došla Italija. Uporno se pričalo kako Italija nije bila na dva prvenstva, kako jednostavno mora otići na treće. Pričalo se o tome možda čak i više nego u Italiji. A onda je došla ta utakmica.

Može Wales, može Italija 

Bilo je u prošlosti ovakvih ili onakvih, ali ova će ostati za sva vremena. Opet zaostatak, opet povratak, opet produžeci, opet penali. Jedan od novinara iz susjedne Hrvatske koji je pratio utakmicu i navijao za BiH je uporno ponavljao "Ne možeš dobiti Italiju na penale". Možeš, odnosno mogu. Može li Italije treći puza zaredom ostati bez SP? Može. I ako je netko zaslužio ovo onda je to Sergej Barbarez.

Ako je netko zaslužio

Jer prošao je Sergej puno toga u karijeri. Nije to uvijek bilo idealno, od trenutka kada je otišao u Njemačku, kada se borio za svoj status, igrajući za Hannover, Union Berlin, Hansu, prije nego što će dobiti priliku u Borussiji Dortmund. I nikada se nije promijenio. Maksimalno pošteno, rad do kraja, borba do kraja. Bez obzira na sve. Nije odmah zaigrao za reprezentaciju, čekao je, nudio kasnije kao izbornik u nekoliko navrata. Nikada nije bio prvi izbor. I onda je došao kada nitko nije očekivao. Tamo u travnju 2024. godine. U travnju 2026 godine će praviti program priprema reprezentacije za Svjetsko prvenstvo.  Kao pravi, veliki trener, kao konačni pobjednik.