Koga su to Finci iznenadili, šokirali?

To je to. Jedna pobjeda u ovom ciklusu kvalifikacija, ona protiv Kazahstana je promijenila sve. Dobro, da ne budemo cinici, bio je tu bod protiv Francuske, još jedan kontra Ukrajine, ali gledajući, čitajući, slušajući, priča u medijima se promijenila.

Svi su počeli hvaliti izbornika, njegov izbor igrača je bio dobar, njegova taktika, svaka naredne izmjena je bila prava. I kao produkt svega došla je euforija. Stara dobra euforija koja anulira najbrže sve ono loše, sve ono slabo.

Taktika nije važna, statistika, brojke, protivnik. Bitno je da se Bilino polje napuni i pobjeda ne može izostati. To što je u kvalifikacijskoj skupini D devet utakmica završilo podjelom bodova do ovog kola. Što su do ovog kola tri selekcije koje su se borile za drugo mjesto (BiH, Finska, Ukrajina) zajedno osvojile tek tri boda više od jedne Danske, nije bitno. 

Što je Finska jedna sasvim solidna pa i dobra reprezentacija kako hoćete, koju je malo tko baš tako lako nadigrao, lako pobijedio. I onda kada se dogodi ono što se dogodilo, opet slušamo iii čitamo kako smo šokirani, iznenađeni, kako ne znamo što se desilo. Jer ova reprezentacija može, jer ova reprezentacija zna. Reprezentacija koja je samo jednom bila na svjetskom prvenstvu, koja je posljednju veliku pobjedu upisala baš u kvalifikacijama za Brazil, protiv Grčke 3:1.

Brazil i odlazak na veliko takmičenje, nastup na svjetskom, to je trebalo biti ono nešto što će povući reprezentaciju prema naprijed, nogomet u BiH uopće, ali nije. Na startu sljedećih kvalifikacija došao je poraz od Cipra i stvari su krenule nezaustavljivo prema dole. Od tada do danas se gubilo od Izraela, Cipra, Armenije, Finske, reprezentacija koje su daleko od europskog posebno svjetskog vrha.Sve što je reprezentacija BiH napravila, bio je još jedan baraž.

I onda ostaje pitanje zašto ili tko je ostao iznenađen porazom od Finske? Koja je s igračem manje uspjela zabiti dva gola, tri ukupno i koja nije iskoristila jedanaesterac. S tim da su prvi i treći zabili s par metara. S igračem više reprezentacija BiH je uspjela postići gol iz prekida i to je bilo sve.

Pravih, velikih prilika skoro da i nije bilo. I onda se nakon svega postavlja pitanje, onako laičko, možda i malo glupo. Je li reprezentacija BiH mogla igrati zatvoreno? Je li se mogla orijentirati na obranu svog gola, pa u napadu što se napravi. Jer iz ove perspektive, možda se tako mogao osvojiti bod koji bi imao svoju težinu, svoju vrijednost.

To što reprezentacija ima Džeku, Pjanića što želi, što dobro trenira, što igra pred punim stadionom (desetak tisuća gledatelja) ne može i ne smije biti garancija pobjede. Za pobjedu, za pobjede u kontinuitetu reprezentacija mora imati kult, moraju igrati najbolji, mora se za svakog protivnika pripremiti kao da je najbolji na svijetu. Ovako će samo ciklusu prolaziti, a uspjeha neće biti.