Kao igrač i trener ''proždirao'' je protivnike, a ugušio se komadićem mesa
Na današnji dan prije 35 godina, 26. rujna 1988. u Zagrebu je preminuo legendarni jugoslavenski i hrvatski nogometaš i trener Branko Zebec.
Rođen je u Zagrebu 17. svibnja 1929. godine, a kao igrač bio je sjajan napadač, volio je igrati na lijevom krilu, no i na mjestu centarfora bio je neupitan. U mnogim anketama bio je izglasan kao jedan od najboljih ili najbolji hrvatski nogometaš svih vremena.
Karijeru je započeo u čuvenom Građanskom za vrijeme Drugog svjetskoga rata, igrao je za juniorsku momčad tog kluba od 1943. do 1945. godine. Nakon što su komunističke vlasti ukinule Građanski, Zebec je karijeru nastavio nastupajući za amaterske zagrebačke klubove: Poštar, Lokomotivu, Milicioner, a 1951. godine angažirao ga je beogradski Partizan u kojem je proveo sljedećih sedam godina.
Upravo zaslugom Branka Zebeca, Partizan se prometnuo u istinsku snagu tadašnjeg nogometa – sa Zebecom u momčadi, tadašnji crveno-plavi (tek kasnije je Partizan preuzeo crno-bijelu kombinaciju) osvojili su tri Kupa i jedno prvenstvo.
Potom je prešao u susjednu Crvenu zvezdu gdje je odigrao dvije sezone. Pred kraj karijere otišao je u Njemačku, u Alemanniju iz Aachena, gdje je odigrao još tri sezone i konačno 1965. godine završio igračku karijeru.
Bogata reprezentativna karijera
U međuvremenu je skupio čak 65 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju, postigao je 17 golova, a kud i kamo više je upisao asistencija. Bio je član znane olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine osvojila srebrnu medalju, nakon poraza protiv Mađara u finalu.
Prije toga bio je sudionik dvije velike utakmice protiv Sovjetskog saveza – one prve, koja je završila 5-5 nakon vodstva Jugoslavije od 5-1 i one druge, koja je završila 3-1 trijumfom Zebeca i suigrača.
Mnogi su tu reprezentaciju znali izustiti godinama kasnije napamet – Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec! K tome, Zebec je sa sedam golova bio najbolji strijelac tog olimpijskog turnira.
Igrao je Zebec i na Svjetskom prvenstvu 1954. godine u Švicarskoj. Tada je jugoslavenska reprezentacija stigla do četvrtzavršnice i izgubila od kasnijeg prvaka svijeta, Zapadne Njemačke.
Na sljedećem je Svjetskom prvenstvu 1958. godine u Švedskoj bio kapetan i s jugoslavenskom reprezentacijom opet stigao do četvrtzavršnice i još jednom doživio poraz od Zapadne Njemačke.
Na Europskom prvenstvu 1960. godine, reprezentacija bivše države poražena je u završnici od Sovjetskog Saveza. Na koncu, o kakvom je igraču bila riječ, svjedoči i činjenica da je Zebec igrao za reprezentaciju Svijeta protiv Engleske, 1953. godine, na Wembleyju, u povodu proslave 90. godišnjice Engleskog nogometnog saveza.
Doveo Dinamo do europskog trofeja, stvorio veliki Bayern
Još dok je pred kraj karijere igrao u Aachenu, pohađao je trenersku školu, jer je još kao igrač odlučio postati trener. Iako kao rođeni Zagrepčanin nikada nije igrao za Dinamo, prvi trenerski posao bio mu je baš u rodnom Zagrebu, u Dinamu.
Sjajnom selekcijom igrača i novim metodama treninga, od Dinama je napravio strašnu momčad koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova. Iako je utakmicu u finalu vodio Ivica Horvat (prethodno je zbog smjene uprave, klub napustio i Zebec), zasluge za taj epski trijumf zagrebačke momčadi pripadaju najviše Zebecu.
Nogometna Europa vidjela je da je u Zagrebu odradio sjajan posao, pa je Zebec dobio poziv Bayerna koji tada nije bio nogometni gigant kao danas. Bayern je tada na prvenstvo čekao već 37 godina – poslije Drugog svjetskoga rata u Bundesligi je Bayern bio bez naslova.
Čim je Zebec preuzeo Bayern dogodio se preporod bavarske momčadi koja je 1969. godine, na sveopće iznenađenje, osvojila dvostruku krunu – prvenstvo i kup natjecanje. Samo dvije godine kasnije, Zebec je s Bayernom osvojio i europski trofej, Kup pobjednika kupova. Senzacija s angažiranjem Zebeca bila je potpuna!
Jedno vrijeme, početkom sedamdesetih godina, vodio je i Hajduk, gdje ga je naslijedio Ivić, no slobodno se može reći da je i Zebec sudjelovao u stvaranju nove Hajdukove generacije koja je harala europskim i jugoslavenskim nogometom scenom ’70-ih godina.
S Hajdukom je osvojio Kup 1973. godine i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova iste godine, u kojem je eliminiran tek u polufinalu protiv engleskog Leeds Uniteda.
Ostavio najdublji trag u Bundesligi
Potom je preuzeo Hamburg Sport Verein i osvojio njemački naslov 1979. godine i došao do finala Kupa prvaka, usput eliminiravši i splitski Hajduk u čuvene dvije utakmice četvrtfinala. Izgubio je u madridskom finalu od engleskog Nottingham Foresta.
Vodio je još i Stuttgart 1970.-1972., Eintracht Braunschweig 1974.-1978. (taj je klub poveo do jednog boda zaostatka za osvajanjem prvenstva 1977.), Borussiju iz Dortmunda 1982. i 1983., trenirao je i Eintracht Frankfurt 1983. i 1984., te još jednom Dinamo prije povlačenja u mirovinu.
Kako je stres na terenu s vremenom bio sve veći, tako se Branko Zebec, nažalost, odao alkoholu. Sve češće bi bio viđen pijan na treninzima. Teško je komunicirao s novinarima, a počele su ga hvatati i bolesti. I tako je odlučio prestati s trenerskom karijerom u 56. godini.
Njegova nagla smrt bila je šok za nogometnu javnost – Zebec se ugušio komadićem mesa s roštilja kojeg je sam pripravio, htijući počastiti svoje prijatelje iz kruga nogometa. Izdahnuo je na rukama Dinamove legende, Krasnodara Rore.
