Je li vam poznato koje je pravo prezime legendarnog Zlatka Kranjčara?
Na današnji dan prije pet godina 1. ožujka 2021. umro je Zlatko Cico Kranjčar, jedan od najomiljenijih hrvatskih nogometaš.
Zauvijek je ostao ikonom hrvatskog nogometa, a s Dinamom je 1981./82. osvojio naslov prvaka Jugoslavije, Kup maršala Tita 1979./80. i 1982./1983., a igrao je finala Kupa maršala Tita 1975./1976. i 1981./82.
Cico, kako su mu tepali, bio je jedan od najboljih nogometaša u povijesti Dinama, prvi kapetan Vatrenih te izbornik hrvatske nogometne reprezentacije.
Kranjčar, prezime koje se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća orilo na maksimirskim tribinama, uopće nije ono pod kojim je pokojni nogometni mag rođen.
A rođen je u Zagrebu 15. studenoga 1956. kao Zlatko – Krajnčar! Kako je došlo do zabune?
Za sve je kriv nedovoljno pažljivi državni službenik. Kad mu je bilo šesnaest, mladić je prvi put otišao izvaditi osobnu iskaznicu, a djelatnik tadašnje milicije, koji je ispisivao formular, u rubriku prezime je upisao Kranjčar umjesto Krajnčar.
Zlatko pogrešku nije odmah zamijetio i s tom se ispravom upisao u nogometne registre pa je, kako bi izbjegao dodatne komplikacije, ostavio novo prezime!
Jednog dana, njegova klapa s Ferenščice, kvarta u kojem je odrastao, odlučila se kolektivno upisati u Dinamo. Devetogodišnji Cico bio je najmlađi u skupini dječaka koji su se pojavili ispod južne maksimirske tribine, goreći od želje da pokažu svoj talent.
Za novačenje najmlađih u Dinamu te 1965. godine bio je zadužen Ivan Đalma Marković. Oštro trenerovo oko odmah je zamijetilo brzinu i spretnost kandidata Zlatka. Budući da je mališan bio za glavu niži od prijatelja, Marković je posumnjao da nema deset godina, što je bila donja granica za primanje u Dinamov podmladak.
Kad ga je pitao koliko je star, Cico je, a da ne trepne, slagao kako je baš navršio deset! Unatoč napornim treninzima, školske obaveze je savjesno izvršavao.
Profesionalni ugovor s Dinamom potpisao je kao 17-godišnjak, a ubrzo je ušao u prvu postavu kluba. Za razliku od današnjih mladih nogometnih zvijezda, vlasnika "bijesnih" jurilica, na svoju prvu prvenstvenu utakmicu dovezao se – tramvajem!
Premda je Dinamo izgubio od Hajduka na Maksimiru, Cico je bio je sretan: dobio je priliku uskočiti u momčad umjesto ozlijeđenog Marija Bonića.
Vremenom se nametnuo kao najučinkovitiji napadač kluba. Bio je član legendarne Dinamove generacije koja je 1982. osvojila naslov prvaka Jugoslavije, i to nakon gotovo četvrt stoljeća.
S nezaustavljivim Cicom u svojim redovima, momčad je su osvojila i dva kupa bivše države. U deset godina, koliko je nosio plavi dres, 125 njegovih lopti pronašlo je put do mreže.
U reprezentaciji Jugoslavije zaigrao je samo jedanaest puta, postigavši tri zgoditka, a nakon sukoba s trenerom Ćirom Blaževićem, dobio je poziv Crvene zvezde, no odbio je Beograđane i nastavio kasnije karijeru u bečkom Rapidu.
U dresu zeleno-bijelih je u osam godina osvojio čak osam trofeja (dva državna prvenstva, tri Kupa i tri Superkupa Austrije dobrim su dijelom zasluga nezaustavljivog 'Kra-Kra dvojca', Kranjčara i suigrača Krankla!).
Ubrzo je stigao poziv koji se ne odbija: premda je, u dobi od trideset četiri godine, bio na zalasku igračke karijere, postao je član novooformljene hrvatske nogomete reprezentacije. Štoviše, u prva dva susreta nacionalne vrste nosio je kapetansku vrpcu, a protiv Rumunja na Kantridi zabio je i gol.
Objesivši kopačke o klin, s obitelji se vratio u domovinu, gdje je upisao Višu trenersku školu.
