Na današnji dan prije pet godina 1. ožujka 2021. umro je Zlatko Cico Kranjčar, jedan od najomiljenijih hrvatskih nogometaš.
Zauvijek je ostao ikonom hrvatskog nogometa, a s Dinamom je 1981./82. osvojio naslov prvaka Jugoslavije, Kup maršala Tita 1979./80. i 1982./1983., a igrao je finala Kupa maršala Tita 1975./1976. i 1981./82.
Cico, kako su mu tepali, bio je jedan od najboljih nogometaša u povijesti Dinama, prvi kapetan Vatrenih te izbornik hrvatske nogometne reprezentacije.
Kranjčar, prezime koje se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća orilo na maksimirskim tribinama, uopće nije ono pod kojim je pokojni nogometni mag rođen.
A rođen je u Zagrebu 15. studenoga 1956. kao Zlatko – Krajnčar! Kako je došlo do zabune?
Za sve je kriv nedovoljno pažljivi državni službenik. Kad mu je bilo šesnaest, mladić je prvi put otišao izvaditi osobnu iskaznicu, a djelatnik tadašnje milicije, koji je ispisivao formular, u rubriku prezime je upisao Kranjčar umjesto Krajnčar.
Zlatko pogrešku nije odmah zamijetio i s tom se ispravom upisao u nogometne registre pa je, kako bi izbjegao dodatne komplikacije, ostavio novo prezime!
Jednog dana, njegova klapa s Ferenščice, kvarta u kojem je odrastao, odlučila se kolektivno upisati u Dinamo. Devetogodišnji Cico bio je najmlađi u skupini dječaka koji su se pojavili ispod južne maksimirske tribine, goreći od želje da pokažu svoj talent.
Za novačenje najmlađih u Dinamu te 1965. godine bio je zadužen Ivan Đalma Marković. Oštro trenerovo oko odmah je zamijetilo brzinu i spretnost kandidata Zlatka. Budući da je mališan bio za glavu niži od prijatelja, Marković je posumnjao da nema deset godina, što je bila donja granica za primanje u Dinamov podmladak.
Kad ga je pitao koliko je star, Cico je, a da ne trepne, slagao kako je baš navršio deset! Unatoč napornim treninzima, školske obaveze je savjesno izvršavao.
Profesionalni ugovor s Dinamom potpisao je kao 17-godišnjak, a ubrzo je ušao u prvu postavu kluba. Za razliku od današnjih mladih nogometnih zvijezda, vlasnika "bijesnih" jurilica, na svoju prvu prvenstvenu utakmicu dovezao se – tramvajem!
Premda je Dinamo izgubio od Hajduka na Maksimiru, Cico je bio je sretan: dobio je priliku uskočiti u momčad umjesto ozlijeđenog Marija Bonića.
Vremenom se nametnuo kao najučinkovitiji napadač kluba. Bio je član legendarne Dinamove generacije koja je 1982. osvojila naslov prvaka Jugoslavije, i to nakon gotovo četvrt stoljeća.
S nezaustavljivim Cicom u svojim redovima, momčad je su osvojila i dva kupa bivše države. U deset godina, koliko je nosio plavi dres, 125 njegovih lopti pronašlo je put do mreže.
U reprezentaciji Jugoslavije zaigrao je samo jedanaest puta, postigavši tri zgoditka, a nakon sukoba s trenerom Ćirom Blaževićem, dobio je poziv Crvene zvezde, no odbio je Beograđane i nastavio kasnije karijeru u bečkom Rapidu.
U dresu zeleno-bijelih je u osam godina osvojio čak osam trofeja (dva državna prvenstva, tri Kupa i tri Superkupa Austrije dobrim su dijelom zasluga nezaustavljivog 'Kra-Kra dvojca', Kranjčara i suigrača Krankla!).
Ubrzo je stigao poziv koji se ne odbija: premda je, u dobi od trideset četiri godine, bio na zalasku igračke karijere, postao je član novooformljene hrvatske nogomete reprezentacije. Štoviše, u prva dva susreta nacionalne vrste nosio je kapetansku vrpcu, a protiv Rumunja na Kantridi zabio je i gol.
Objesivši kopačke o klin, s obitelji se vratio u domovinu, gdje je upisao Višu trenersku školu.
