Je li nestao kokainski nogomet?

Sredinom osamdesetih kartel Pabla Escobara tjedno je zarađivao 420 milijuna dolara, godišnje oko 22 milijarde. U periodu od 1987. do 1993., Pablo se nalazio i na Forbesovoj međunarodnoj listi milijardera, a 1989. završio je na sedmom mjestu najbogatijih ljudi svijeta. Baš u tom periodu negdje, Pablo je odlučio nešto novca uložiti i u nogomet kojeg je strašno volio.

Poznato je kako kolumbijske momčadi dugo vremena nisu mogle parirati najboljim iz Argentine, Brazila, Urugvaja na prostoru Južne Amerike. Od 1960. godine kada se počeo igrati Copa Libertadores, tek se Deportivo Cali probio jednom do finala 1978. godine.

Pablo je odlučio malo pomoći

Nešto kasnije će se situacija početi mijenjati. Braća Rodriguez Orejuela, vođe kartela Cali, bili su vlasnici Américe de Cali, kluba koji je osvojio pet uzastopnih naslova prvaka svoje države te je izgubio tri finala Cope zaredom. America koju je s klupe vodio Gabriel Ochoa Uribe je svoju kvalitetu u to vrijeme gradila na igračima iz Argentine (Falcioni, Ischia, RicardoGareca), Paragvaja (Aquino, Cabañas, Battaglia), te Urugvaja (Santin). Pablo je, međutim, za razliku od Americe, odlučio uspjehe Nacionala isključivo graditi na domaćim snagama. Od čudnog kasnije legendarnog Higuite, preko izuzetno važnih defanzivaca Andrésa Escobara, Gildarda Gómeza, veznjaka Leonela Alvareza, do napadača Trelleza i Usuriage. I trenera ujedno i izbornika Kolumbije Francisca Maturane.

Osvojen napokon Copa Libertadores

Te ‘89. Nacional je krenuo sporo, nije sve izgledalo dobro na početku. U prve četiri utakmice Nacional je uzeo tri boda, ali je ipak prošao u nokaut fazu kao drugoplasirani. U osmini finala je eliminiran Racing, pa onda Millionarios u četvrtfinalu te Danubio na posljednjoj stepenici prije finala.

Kako su stvari izgledale u kolumbijskom nogometu, najbolje potvrđuju riječi sudaca revanš susreta polufinala. U prvom duelu nije bilo pobjednika, pa je rezultat 0:0 za "zelene" uopće nije bio loš, ali nije bio nikakva garancija za prolazak u finale. Pa je Pablo odlučio malo stvari "podmazati".

Popaj je tu za svaki slučaj

Sudačka trojka na čelu s Argentincem Carlosom Espositom je nakon večere otišla na spavanje. Nije bilo poželjno piti vodu iz česme te je Espositonaručio flaširanu. A bolje bi bilo da nije. Djevojka koja je nosila boce je zaustavljena, a dostavu su preuzeli neki drugi momci.

''Ispred nas su staviti torbu s 200.000 dolara te su rekli da će to biti poklon za nas ako Atletico pobjedi. Pomoćnici su bili na nišanu i nije bilo lako. Mi smo odbili rekavši da se spremamo da sudimo pošteno. Odgovorili su: „Dobro, ali bi bilo bolje da Atletico pobjedi. Ovdje vaš život ništa ne vrijedi”. Polupali su sve po sobi, ostali smo čak i bez telefona. Nismo mogli zaspati. Nije bilo lako, ja sam nakon šest mjeseci ponovo uzeo jednu cigaretu'', prisjećao se Esposito koji je imao srećupa nije znao da je jedan od četvorice posjetitelja bio famozni

Popaj koji je ubio 250 ljudi.

Na terenu nije bilo dileme, Nacional je slavio 6:0, ali se s obzirom na razvoj situacije, dugo vremena postavljalo pitanje, jesu li možda Popaj u njegovi momci eventualno "razgovarali" s igračima Danubia. U finalu su Nacional i Olimpija iz Paragvaja vodili žestoku bitku. Olimpija je imala 2:0 iz prve utakmice ali nije izdržala.Pucali su se jedanaesterci gosti nisu uspjeli zabiti četiri zaredom, pa je Alvarez bacio u euforiju Medellin i cijelu Kolumbiju. Slavilo se kasnije na imanju Pabla Escobara, igrači su dobili i dodatne nagrade.

Karteli prali novac

U tom periodu "kokainski nogomet" je bio u procvatu pa su i ostali karteli kroz klubove prali novac. Bilo bi relativno lako prebaciti milijune dolara preko nogometnog kluba, utjecati na brojne standardne transakcije kao što su transferi igrača i prodaja ulaznica. Tako je kartel El Mexicano, Joséa Gonzala Rodrígueza držao Millonarios, dok je MiguelRodríguez iz kartela Cali "pokrivao" klub América de Cali.

Escobar je sam uspostavio bliske odnose s nekim od najboljih igrača Kolumbije pozivajući ih na svoj ranč da igraju nogomet. Organizirao bi utakmice u svom dvorcu za oklade koje su bile teške milijune dolara, s čelnicima suparničkih kartela.

''Tata je napravio stadion u "Katedrali". Potrošeno je jako puno novca kako bi teren bio što bolji. Kada su se stvorili uvjeti za odigravanje utakmica, onda su na taj stadion dolazile posebne zvanice, velike zvijezde kolumbijskog nogometa, ali i neke druge poput recimo velikog Maradone. Tata je često igrao, uglavnom se igralo dok ne pobjedi njegova momčad'', sjeća se njegov sin Pablo mlađi.

Privatne Pablove utakmice za lovu

ÓscarPareja, tada igrač Independientea iz Medellína je također zaigrao u "Katedrali". Jer je morao. Escobar je također držao pod kontrolom i Independiente.

''Dobio sam privatnu poruku, Pablo je tražio da ja i nekolicina mojih suigrača dođemo u njegov privatni zatvor te odigramo utakmicu koju Escobar neće gledati, već će igrati protiv njih. Morali smo da odemo. Iako je to bilo usred sezone, trener je morao da otkaže trening, nije mogao ništa drugo da uradi. Svi smo znali da nas posjeduje. Bili smo strašno nervozni prije nego što smo upoznali Pabla. On je došao, sjeo pored mene i onda je sat vremena pričao o nogometu. Rekao mi je da moram manje da se svađam sa sucima, da on njih plaća i da to što radim nije dobro'', vratio je film Pareja. Problem je bio za njega i njegove suigrače kako se postaviti na terenu, kako igrati protiv čovjeka koji je bio gospodar života i smrti.

''Pablo je bio i sudac i igrač. Nije bilo lako Alvarezu, koji ga je morao čuvati. Kako se postaviti, da li ga puštati ili ići punom snagom. Znam da mu je rekao kako će ostati u "katedrali" ako napravi prekršaj. Mi smo pobijedili, ali teško. Mi tada nismo reagirali na ono što se događalo oko nas. Nismo znali. Mi za pobijedimo dobijemo 8.000 dolara bonusa. Od koga? Nismo znali, ali nismo ni pitali. Sjedio sam pored čovjekom koji je bio kriminalac. Bili smo naivni'', reći će Pareja.

Ubojstvom Pabla nastaje kaos

Tih godina i Kolumbijska reprezentacija je igrala svoj najbolji nogomet. Kvalifikacijske utakmice Pablo je pratio slušajući radio i bježeći kroz šume. Ubijen je u prosincu 1993. godine, nije dočekao nastup svoje reprezentacije na SP. Puno stvari se u to vrijeme događalo, a sve je kulminiralo ubojstvom nesretnog Andrésa Escobara.

Luis "Chonto" Herrera, reprezentativac se prisjeća tog ružnog perioda.

''Okruženje je bilo strašno za momčad. Prijetili su igračima, izborniku, članovima stručnog stožera. Svi smo tamo bili ponosni što smo predstavljali Kolumbiju, dali sve od sebe za zemlju. Učinili naše obitelji ponosnima. Nažalost, dogodilo se to ubojstvo. Bio je to zaista težak trenutak za sve. Svi imamo svoje načine suočavanja s tim periodom u našim životima.

Neki novi klinci

Kako su funkcionirali klubovi u Kolumbiji najbolje potvrđuje podatak je u jednom trenutku čak 14 od 18 klubova bilo na rubu bankrota. Kada su narko karteli počeli dizati ruke od istih. A sve je počelo kada je prije desetak godina kada je pokrenuta istraga protiv vlasnika Independientea Santa Fe"u sjeni", Julia Alberta Lozana, posljednjeg narkobosa.

Godinu dana kasnije pojavio se tzv. Nogometni zakon iz 2011., koji stavlja naglasak na financijsku transparentnost i porijeklo novca.

Međutim, daleko od toga da je nogomet u Kolumbiji čist. Uostalom, sjećamo se kako su prošle godine kolumbijske su vlasti uhitile 40-godišnjeg JhonaViáfaru, bivšeg kolumbijskog reprezentativca, pod optužbom za krijumčarenje droge. Radi se o 2,5 tone kokaina.

Sada su neke nove generacije na površini poput skupine "La Oficina de Envigado" koja je prala novac kroz FC Envigado, kolumbijskog prvoligaša poznatog po stvaranju sjajnih igrača kakvi su James Rodríguez, FreddyGuarin i Juan FernandoQuintero. Ova skupina je surađivala s Juanom Pablom Upeguijem, većinskim vlasnikom Envigada. To znači da "kokainski" nogomet nije nestao sa scene u Kolumbiji, ali je definitivno nešto drugačiji u odnosu na ono što je to bio u vremenu PablaEscobara. Čak je i AtleticoNacional uspio još jednom osvojiti Copu i to ne tako davno, prije četiri godine. Naravno, od toga koliko je jaka ekonomija, zavisi koliko će „čistog“ novca biti unutra. Pod novim vlasnikom baš je Nacional postao najtrofejniji klub u novom stoljeću. Međutim, pitanje je koliko uopće novac može biti „čist“ u jednoj zemlji kao što je Kolumbija?