Hugo Sanchez - Señor Gol koji je pao u zaborav

U drugoj polovini osamdesetih, teško je bilo zamisliti neku utakmicu Real Madrida bez njegovih golova. I načina proslave. Bilo je sasvim svejedno. Da li gledate Real u prvenstvu, kupu ili Europi. On ih zabijao kao na traci. Četiri puta zaredom bio je najbolji strijelac španjolske lige osamdesetih godina (1985 - 1989), dok je peti put to napravio na nevjerojatan način. Postigao je 38 golova, a u povijest je ušao zahvaljujući tome što ih je zabio iz jednog dodira. Golove je postizao desnom nogom, lijevom, glavom, škaricama, prsima, uklizavanjem, iz jedanaesteraca, slobodnjaka. Telmo Zarra i Leo Messi su jedini u La Ligi po šest puta bili najbolji strijelci, dok su po jednom manje to bilo legendarni Alfredo di Stéfano, Quini i on - Hugo Sanchez. Četvrti najbolji u Španjolskoj svih vremena.

Emocija u kaznenom prostoru

Netko će reći da su njegovi golovi spoj spektakla i emocija, a čovjek baš i nije imao neku građu klasičnog napadača, centarfora. Jer nije bio pretjerao visok (170 cm), niti jak (70 kg). Zato je imao ono što je se kaže "osjećaj" za gol, znao se postaviti, naći u pravom trenutku na pravom mjestu. Njegova sestra je bila gimnastičarka, Hugo je također malo trenirao pa je donekle i logično kako je naslijedio okretnost, elastičnost, nisko težište. Dovoljno je prisjetiti se kako je proslavljao svoje golove oslanjajući se na ruke sa svojevrsnim saltom naprijed u zraku.

''Nije to nikakva sreća, nego čisto umijeće. Morate pronaći savršenu ravnotežu, odabrati savršeni trenutak, krenuti prvo suprotnom nogom i pogoditi loptu opet na savršeno mjesto'', opisivao je svoje škarice Sanchez kojim je kako tvrdi zabio u karijeri između 30 i 40 puta u karijeri!

A u njegovo vrijeme, nogomet je bio drugačiji, sporiji i momčadi su manje radile za pojedinca koji se isticao svojim napadačkim sposobnostima. Uz to, bilo je određenih predrasuda kada je stigao u Španjolsku, jer navijači nisu previše vjerovali igračima iz Meksika.

Zlatni dečko stiže u Madrid ali prvo Atletico

Kao El Nino de Oro – Zlatni dečko, vrlo rano je s 18 izborio svoje mjesto u olimpijskoj reprezentaciji i dobio prvi ugovor s UNAM-om, popularnim Pumama. U tom periodu je pokazao da se radi o sjajnom napadaču. U pet sezona osvojio dvije titule prvaka i CONCACAF kup, te je uspio postići 97 golova u 188 utakmica.

I već 1981. godine je stigao u Madrid, ali ne Real, njegov prvi klub je bio Atletico Madrid. Tamo se borio posebno u prvoj u sezoni da pokaže koliko vrijedi. Stvari nisu išle najboljim tokom, ali će kasnije biti sve i bolje. Zanimljivo, paralelno s karijerom u Atletico Madridu, uspješno školovao za stomatologa.

Barcelona izabrala Archibalda

Nakon tri odigrane sezone u dresu Atletico Madrida, činilo se kako je prelazak u Barcelonu gotova stvar. Međutim, tadašnji trener Katalonaca, Terry Venables će napraviti veliku pogrešku. Pogrešku koja je skupo koštala Barcelonu. Odlučio se za Stevea Archibalda, a Sanchez je uskoro postao jedan od najboljih napadača Španjolske, Hugo - gol je uskoro postao Señor Gol. S 19 golova je prvi strijelac lige, dok je Atletico uzeo Kup i završio drugi u prvenstvu. Lipnja 1985. godine, Sanchez definitivno napušta Atletico, ali ne i grad.

Godine dominacije u Realu i fenonemalne škarice

Oblači dres Reala i postaje član nezaboravne postave koji su Španjolci zvali "La Quinta del Buitre" zajedno s Emiliom Butragueñom, Manuelom Sanchísom, Martínom Vázquezom, Míchelom i Miguelom Pardezom. U tom periodu Real je jednostavno bio nedodirljiv. Osvojeno je pet uzastopnih titula prvaka, jedan kup i Kup UEFA, a Hugo je još četiri puta zaredom bio prvi strijelac lige, ukupno pet puta. I niti jednom nije postigao manje od 22 gola.

Kako je u to vrijeme igrao Real, odnosno sam Hugo Sanchez najbolje potvrđuju riječi trenera Lea Beenhakkera nakon utakmice protiv Logroñesa travnja 1988. godine. Martín Vázquez je centrirao s lijeve strane. Izgledalo je kao da će lopta pasti daleko iza Sanchezovih leđa, da je situacija potpuno bezopasna, ali on je napravio korak nazad, namjestio se i pogodio savršeno. Odrazio se od travnjaka i poletio, zastao u zraku i ''podario'' gledateljima škarice za sva vremena.

- Kada igrač zabije ovakav gol, utakmica bi se trebala prekinuti, a svaki od 80.000 navijača trebao bi dobiti čašu šampanjca da proslavi što je bio tu. Na golu Logroñesa je bio Juan Antonio Perez Saez koji je tek kasnije priznao:

''Poštujem Huga ali nikad mu nisam čestitao za taj zgoditak. Tek nakon što sam se djelatno prestao baviti nogometom ipak sam shvatio koliko remek djelo je taj zgoditak. On se odlijepio od zemlje kao da nema sile teže. Čudesan igrač.''

Jedan od trenera koji je bio član stručnog stožera Reala, Angel Cappa će reći

''Hugo Sanchez je imao sjajne kretnje bez lopte, a to je ključno za igrača ako želi uspjeti u velikom klubu. Bio je izuzetno pametan, njegove kretnje su bile sjajne, kako se samo oslobađao protivničkih igrača.''

Dugo najbolji ali brzo zaboravljen

Hugo je napustio Real 1992. godine, mijenjao je klubove, ali priča se polako privodila kraju, priča koja se završila 1997. godine. Zvanično član reprezentacije je bio od 1977. godine, ali nije se previše naigrao. Upisao je do 1994. godine tek 58 nastupa. Nekako su mu stalno zamjerali kako za reprezentaciju ne igra kao za Real (zvuči nam poznato), ali opet uspio je doći do četvrtfinala Svjetskog prvenstva 1986. godine. I bez obzira na to, dugo vremena je imao status žive legende u Meksiku, nešto poput Zlatana Ibrahimovića u Švedskoj.

Postavljene su čak četiri brončane statue njegovih škarica na različitim mjestima u Meksiku, a u Puebli je dobio i svoju ulicu. A onda su stvari počele mijenjati nakon što je odlučio preuzeti reprezentaciju Meksika s visokim ciljevima na SP-u Južnoj Africi. Međutim, nakon finala Gold kupa i polufinala Cope Americe, Sanchez je samovoljno odlučio da Meksiko, dok je on izbornik, neće više nositi tradicionalne zelene dresove. Javnost, navijači, igrači, svi su se okrenuli protiv njega pa je nakon serije poraza uslijedio otkaz. Dva od četiri brončana kipa završili su na krovu njegove kuće u Cancunu; s trećeg je ukradena lopta, a četvrti je srušen zajedno s gradilištem stadiona u Veracruzu koji nikada nije dovršen. Baš kao Zlatan u Švedskoj.

Realu fali killer

Privatno je doživio težak udarac kada mu je preminuo sin, počeo se povlačiti iz nogometa. Naravno i danas prati svoj Real Madrid.

- Zbog mene je u Meksiku Real imao jako puno navijača, a stvari su se počele mijenjati kada je Rafa Marquez stigao u Barcelonu. Žao mi je što Real više nije dominantan kao u moje vrijeme. Mi smo više pažnje poklanjali domaćem prvenstvu, sada je Liga prvaka glavna. Mislim da bi klub morao imati dva prava napadača, recimo mogli bismo dovesti Harryja Kanea, ali pitanje je koliko ćemo imati novca nakon renoviranja stadiona. Ali poznavajući Florentina Pereza, on sigurno neće sjediti skrštenih ruku. Danas je Karim Benzema tu, ali njemu nedostaje jedan igrač kao što to u moje vrijeme meni bio Butragueño. Karim jeste sjajan napadač ali nije onaj "killer". Taj killer nedostaje Realu nakon odlaska Ronalda, reći će Hugo Sanchez. Killer kakav je bio baš Hugo Sanchez. Jedan od najvećih kojeg su čini se ljubitelji nogometa jako brzo zaboravili.