Haiti - zemlja koja je drhtala, ali nije prestala sanjati

Haiti, karipska država na zapadnom području otoka Hispaniola, s nešto više od jedanaest milijuna stanovnika najmnogoljudnija je država u karipskoj zajednici CARICOM i druga najmnogoljudnija država na Karibima nakon Kube.

Tijekom svoje povijesti područje Haitija zauzimali su Španjolci i Francuzi. Prvo su se na njemu nastanjivali Španjolci koji su krajem 17. stoljeća dio zapadnog otoka ustupili Francuzima, a ovi su ga preimenovali iz La Española u Saint-Domingue.

Bolje grob nego rob

Tijekom francuske revolucije robovi i slobodni ljudi pokrenuli su Haićansku revoluciju koja je trajala od 1791. do 1804. godine na čelu s Toussaint-Louvertureom. Nakon dvanaest godina sukoba snage Jean-Jacquesa Dessalinesa porazile su vojsku Napoleona Boanapartea i 1. siječnja 1804. godine proglasile Haiti prvom neovisnom državom Latinske Amerike i Kariba.

Osim što su bili prva neovisna crnačka republika, Haiti su i prva država koja je ukinula ropstvo te jedina država u povijesti gdje je pobuna robova završila uspješno.

Haiti su danas jedna od najsiromašnijih država svijeta i prema podacima Svjetske banke već sedam godina u nizu njihova ekonomija bilježi pad. Zbog visoke razine nasilja i prisutnosti naoružanih skupina zemlja je već neko vrijeme u izvanrednom stanju, a većina svjetskih vlada savjetuje građanima da ne putuju na Haiti.

Međutim, pored globalnog nereda i narušenosti koja vlada zemljom želja za nogometom nije posrnula ni pred najvećim izazovima pa će za nagradu ove godine igrati svoje drugo Svjetsko prvenstvo u povijesti.

Rekla je da je iz Port-au-Princea i da se tamo zemlja tresla

Potres magnitude 7,0 koji je pogodio zemlju u siječnju 2010. godine odnio je preko 200.000 života, milijune ljudi ostavio na ulici, a ni ulica nije bila sigurna jer je uništena gotovo sva infrastruktura ove, ionako, siromašne zemlje.

Poginulo je i najmanje trideset članova haićanske nogometne federacije uključujući i trenere, igrače, suce i visoke dužnosnike.

Domaća liga je zaustavljena, nogometni savez je izgubio sve povijesne zapise, arhive i trofeje, a uništen je i nacionalni stadion Sylvio Cator koji se nalazio u glavnom gradu Port-au-Princeu. Ovaj je stadion svojevremeno služio kao sklonište i šatorsko naselje za preživjele obitelji nakon potresa.

I 2021. godine još jedan snažan potres pogodio je Haiti, s dosta manje ljudskih država u odnosu na ovaj prvi, ali s velikim štetama, pa su tako i u tom razdoblju nogometni tereni postali utočište tisućama obitelji bez krova nad glavom.

Zemlja je bila srušena, valjalo se dizati iz pepela

Nekoliko sezona prije nego će potres zaustaviti život na Haitiju domaća nogometna liga počela je dostizati svoj vrhunac na krilima nekolicine mladih, talentiranih igrača koji su tiho kucali na vrata reprezentacije. Haićani će izdvojiti nekoliko imena, a posebno Wildea-Donalda Guerriera i Christianoa Francoisa.

Guerrier je kariju započeo u lokalnom Violetteu, a tri godine nakon potresa koji mu istu na kratko prekida, ostvario je transfer u Wislu Krakow. Poljska mu je otvorila vrata europskog nogometa, ali i vrata reprezentacije. Kasnije je ovaj lijevi bek najveći trag ostavio u azerbejdžanskom Qarabagu s kojim je igrao Ligu prvaka.

Priča koju nosi Christiano Francois ima filmske elemente. Petnaestogodišnjak koji je igrajući nogomet u svom dvorištu dobio priliku da zaigra u lokalnom Racingu bio je najavljen kao talentirani krilni napadač koji je trebao nositi svoju reprezentaciju.

Na dan potresa trebao je sa svojim Racingom ići u Port-au-Prince na trening, ali kako se neplanirano dugo zadržao u školi odlučio je ipak ostati u Cabaretu, malom prigradskom naselju što mu je na kraju spasilo život. Budući da se njegov klub našao u teškoj situaciji nakon potresa, Francois je vjerovao kako je njegovoj karijeri došao kraj.

Ipak, u novinama je ostala vijest o njemu kao najperspektivnijem igraču države što ga je odvelo u Ameriku, a najveći trag ostavio je u Pittsburghu i Ottawi nakon čega je zaradio i poziv u reprezentaciju.

Najveća zvijezda današnje reprezentacije Haitija sigurno je napadač Sunderlanda Wilson Isidor, a u napadu će mu pomagati i Frantzdy Pierrot napadača grčkog AEK-a te Lenny Joseph iz Ferencvaroša.

52 godine čekanja

Već više od četiri godine, uslijed eskalacije sukoba u glavnom gradu, Haiti svoje domaće utakmice igraju izvan države. Kroz čitave kvalifikacije njihov dom bio je Curacao, a izbornik Sebastien Migne nikada nije kročio na tlo reprezentacije koju vodi.

Ključne dvije utakmice za plasman na prvenstvo stale su u pet dana na stadionu Ergilio Hato gdje su "ugostili" Kostariku i Nikaragvu. Minimalnom pobjedom nad Kostarikom zavrijedili su da u zadnjem kolu drže stvari u svojim rukama, a pobjedom protiv Nikaragve su nakon 52 godine ponovno uspjeli otići na najveće nogometno natjecanje.

Bit će ovo drugi nastup Haitija na Svjetskim prvenstvima, a onaj prvi iz 1974. godine ostat će upamćen po strastvenoj proslavi gola Italiji.Inače, vratar Italije Dino Zoff do tog gola imao je niz od dvanaest reprezentativnih "čistih mreža".

Neslomljivost duha

Ipak, ovaj odlazak na prvenstvo sigurno ima veću emotivnu vrijednost za sve Haićane.Iako su poznati kao zemlja prirodnih katastrofa, Haićani nisu dozvolili da njihovu otpornost, gordost i prirodnu radost slome mnoge teške ekonomske i društvene okolnosti, a kada tomu pridodamo da ih je ždrijeb "pomazio" i susretom protiv Brazila, u najavi imamo još jednu spektakularnu priču Davida i Golijata.

Razorni potresi koji su porušili kompletnu infrastrukturu nisu srušili snove ovog naroda koji preživljava zahvaljujući zajedništvu koje proizlazi iz snažne privrženosti obitelji.

Nogometni tereni koji su u vrijeme najvećih stradanja služili kao sklonište uskoro će postati mjesto okupljanja generacija koje će po prvi put gledati svoju reprezentaciju na velikoj svjetskoj nogometnoj smotri, a oni nešto stariji sigurno će prepričavati 1974. godinu i rolu Emmanuela Sanona kojom je prekinuo niz velikog Dine Zoffa.