Garrincha, kralj driblinga i anđeo sa svinutim nogama

Na današnji dan prije 90 godina, 28. listopada 1933., u mjestu Pau Grande, područje Rio de Janeira, rođen je Manuel Francisco dos Santos, poznat kao Garrincha.

Ovaj proslavljeni brazilski nogometaš, desno krilo i napadač pomogao je Brazilu osvojiti naslove prvaka svijeta 1958. i 1962. godine i zauvijek ostao upamćen kao 'Anđeo sa svinutim nogama' i 'Radost naroda'. Te nadimke dali su mu nadahnuti pjesnici.

Kako je odrastao, ispostavilo se da uz tjelesne hendikepe i ima i onaj mentalni – ostao je na intelektualnoj razini djeteta, a nadimak mu je dala sestra, vidjevši ga jednom s ptičicom (garrincha je ptica carić) u ruci. "Ti si poput nje", rekla mu je. "Letiš okolo, ali nisi dobar nizašto."

Nogomet kao 'dosadna' zabava

S 14 je godina počeo raditi u tvornici tekstila, baš kao i svi u Pau Grandeu, a godinu kasnije i igrati za tvornički nogometni klub. Ali Garrincha je u nogometu vidio samo zabavu i nije mu bilo jasno zašto se ljudi uzrujavaju oko pobjeda i poraza.

Navodno je Brazilov legendarni poraz na SP-u 1950. od Urugvaja sasvim propustio – radije je otišao na pecanje nego da sluša prijenos na radiju.

Igranje nogometa, iako je, legenda kaže, bio bolji od bilo koga dotad viđenog, nije mu bilo toliko napeto da bi se borio za mjestu u velikim klubovima.

Kad bi i otišao u neki klub na naogovor prijatelja, nije mu bilo dovoljno stalo. U Vascu su ga poslali kući jer nije sa sobom ponio kopačke. U Fluminenseu je otišao u pola treninga kako bi uhvatio zadnji vlak kući.

Na kraju je, već na pragu svoje 20., došao u Botafogo i ondje potpuno izdominirao renomiranog reprezentativca Niltona Santosa, posramivši ga proturanjem lopte kroz noge. Na Niltonovo insistiranje klub mu je dao ugovor, a dva mjeseca kasnije na svom je debiju zabio hat trick. 

Driblanje do besvijesti

Njegova profesionalna karijera dobro je dokumentirana, poznata čak i površnim pratiteljima nogometa. Odigrao je preko 600 utakmica za Botafogo, poslije 1965. još ponešto za druge brazilske klubove, zabilježio 50 nastupa i 12 golova za reprezentaciju.

Jedina utakmica koju je Brazil izgubio s njim u sastavu bila je i njegova posljednja: 3-1 od Mađarske na SP-u 1966. Dva prethodna Mundijala je osvojio, a 1962. dobio i Zlatnu loptu i Zlatnu kopačku.

Dobro su poznate i razne smiješne anegdote s Garrinchom, uglavnom vezane uz njegov dribling. Treneri su ga nastojali naučiti da dribla manje, ali nije ih slušao; jedan sudac mu je zaprijetio da će ga isključiti jer previše dribla i ponižava suparnike, a drugi nije prekinuo igru ni kad je Mane izašao s loptom izvan terena i nastavio driblati suparnika na atletskoj stazi.

Jednom je, igrajući za reprezentaciju, predriblao trojicu i golmana te izbio pred prazan gol, a onda pričekao da se branič vrati, ponovno ga zaljuljao i ušetao se u mrežu.

Drugom prilikom je, a bilo je to na Svjetskom prvenstvu, čitao strip o Paji Patku dok je izbornik ostatku momčadi objašnjavao taktiku; trener se okrenuo njemu i nakratko mu privukao pozornost tek toliko da kaže: "A ti, ti radi što god hoćeš".

Činio ljude sretnima

Garrinchu se nije moglo kontrolirati. Ovaj šepavi, mentalno zaostali klaun ovisan o seksu i cachaçi (pio je svakodnevno još od tinejdžerskih dana, nakon umirovljenja to je samo eskaliralo…) pretvorio je svoje nedostatke u prednosti. Bio je nepredvidiv i čaroban.

Bilo mu je izuzetno teško kontrolirati svoj seksualni nagon: biografije kažu da je nevinost izgubio s kozom (!?), a tijekom života nije prestajao bludničiti te je napravio trinaestoro ili četrnaestoro djece za koju se zna.

"U cijeloj povijesti nogometa nitko nije više ljudi učinio sretnima“, piše o njemu Eduardo Galeano.

"Kad je igrao, teren je postajao cirkuski ring, lopta pitoma zvijer, a igra pozivnica na zabavu. Poput djeteta koje brani svog ljubimca, Garrincha nije puštao loptu, a zajedno bi lopta i on izvodili vražje trikove od kojih su se ljudi kidali. Skočio bi na nju, ona bi se popela na njega, ona bi se sakrila, on bi pobjegao, ona bi ga ganjala. U tom bi se procesu suparnički igrači sudarali jedni s drugima, noge bi im se zapetljale sve dok ne bi pali, oboljeli od morske bolesti, na stražnjice." 

Tužna strana životne priče

Manje se zna o tužnoj strani njegove priče, jer se oduvijek smatra kako velike sportske zvijezde naprosto plivaju u zlatu.

Garrincha nije imao praktički nikakvih ambicija u životu i za njega je sve bilo samo zabava. I kad je postao nacionalna zvijezda, živio je u slumu, u istim uvjetima kao siromašni tvornički radnici.

Kad su mu prijatelji jednom kući poslali dvojicu bankara da ga savjetuju što će s novcem koji zaradi, ispod madraca dječjeg kreveta otkrili su natrule novčanice, koje su Mane i njegova žena ondje zaboravili, a dijete je imalo problema s mokrenjem u krevet.

Novac je stajao posvuda – u kuhinjskim ormarima, ispod kauča, u zdjeli za voće… Nisu znali što bi s njim, iako ga je zapravo bilo puno manje nego što ga je trebalo biti, jer Botafogo je, navodno, temeljito iskorištavao Garrinchinu naivnost i plaćao ga najmanje što je mogao.

Imao je mnogo žena – od neke sirote radnice u Pau Grandeu koja je zatrudnjela kad su oboje bili maloljetni, pa do one koju je ostavio kao udovicu, ali najduža i najintenzivnija bila je njegova veze s Elzom Soares, poznatom samba pjevačicom koja je također prošla sve i svašta u životu.

Kad je upoznala Garrinchu, bila je već zvijezda koja je pjevala s Louisom Armstrongom.

Elza i Garrincha su puno toka skupa doživjeli i preživjeli, na koncu se razišli. Slavni nogometaš se odao piću, padao u depresije, više puta se pokušao ubiti i vremenom se izgubio iz javnosti. 

Dan kad je umro Futebol Arte

Brazilci vam i danas znaju reći točan datum kad je umro Futebol Arte, njihov tradicionalni nogomet ljepote i improvizacije; nogomet u kojem su, tako se vjerovalo, vještina i vic uvijek bili superiorni taktici i organizaciji.

Datum je bio 20. siječnja 1983. Nakon cjelodnevnog ispijanja cachaçe dan ranije, 49-godišnji Manuel Francisco dos Santos primljen je u bolnicu.

Tijelo mu je bilo posve otečeno od alkohola i liječnici ga nisu niti prepoznali. Prebačen je u psihijatrijsku bolnicu, gdje je pao u alkoholnu komu i umro u šest sati ujutro.

Na jednom drvetu, piše Alex Bellos u knjizi Futebol: The Brazilian Way of Life, stajao je veliki natpis: "Garrincha, zbog tebe se svijet smijao, a sada zbog tebe plače".

Selecao je nekih šest mjeseci ranije ispao sa Svjetskog prvenstva u Španjolskoj porazom od Italije 3-2. U toj se utakmici strahovito talentirani i kreativni 'magični četverokut' u veznom redu (Falcao, Cerezo, Zico, Socrates) sučelio s bolje organiziranim Azzurima predvođenim Paolom Rossijem, i to su u Brazilu vidjeli kao konačni dokaz propasti ideje da je moguće i dovoljno samo na teren poslati najbolje igrače, koji će se snaći ako su individualno kvalitetniji od suparnika.

Bila je to pobjeda sustava i brazilski nogomet – premda je Futebol Arte i ranije bio više mit nego stvarnost – postat će pragmatičan i pomalo krut.

Danas se više sa sigurnošću ne zna gdje, u kojem grobu, Garrincah počiva u miru, ali jedno je sigurno - na svijetu u koji je preselio, zauvijek će se igrati najljepši nogomet u svemiru...