Alessandro Florenzi nikad nije bio velika zvijezda, ali je bio prvak Europe s reprezentacijom, prvak Italije s Milanom koji je bio posljednji klub za koji je igrao. Počeo je u Romi, bio u Valenciji, PSG-u, pa se opet vratio u Romu. Posebno su zanimljiva njegova iskustva dok je bio član mlad reprezentacije Italije, ali i Rome. Za početak je medijima ponudio zanimljivu priču vezanu za PlayStation.
“U Kalmaru smo, pripremamo se, čeka nas utakmica play offa za plasmana na Europsko prvenstvo. Pred svako gostovanje smo igrali PlayStation, jednostavno smo bili praznovjerni, morali smo igrati. Međutim, tamo hotelu – samo oni stari televizori, nismo se mogli spojiti niti na jedan. Ritual smo morali da ispoštujemo. Skupimo novac i damo PR-u da ode da nam kupi TV. Vratio se s nekim ogromnim. Isplatili smo, sutradan smo pobijedili. Onda smo krenuli kući, pa smo odlučili TV da ponesemo s sobom. Kako i zašto ne znam. Došli smo na aerodrom i tamo su nam rekli da let kasni zbog oluje. Ništa, postavili smo TV, priključili PlayStation i igrali igrice. Igrice su jako korisne. Jer smo se mi igrajući igrice družili, provodili vrijeme zajedno. Bili smo u sobi, nas 12, 13, šalili se, pričali, postajali prijatelji. Ako sam nešto naučio jeste da je to tajna uspjeha. Individualac može da ti donese tri boda, ali tim osvaja titule”.
Posebno Florenzi pamti jednu utakmicu u dresu Rome. Utakmicu protiv Cagliarija. Utakmicu koju je s tribina gledala po prvi put u njegova baka. Alessandro je dao obećanje da će ako postigne gol doći na tribinu da je zagrli.
"Zabio sam gol, preskočio na tribine, zagrlio baku. Dobio sam žuti karton, a onda se trebalo vratiti na teren. Sjećam se što mi je rekao De Rossi: "Uradio si nešto istinski nevjerojatno, ali ako sad zaj...š i dobiješ drugi žuti karton lično ću da te ubijem ovdje pred svima’. Krv mi se sledila. Kad je Danijele govorio, zvučao je kao serif. Nakon meča smo se tome smijali”.
