Europa zdaj!

Svu raskoš nogometa ponudili su susjedi s Pirinejskog poluotoka, u tom derbiju prvog kola Portugalci, predvođeni neobično čak i za njegove standarde, gladnim Ronaldom, te Španjolci, pomalo mamurni od svih turbulentnih zbivanja zadnjih dana. Šest golova i remi 3:3 za potpunu ekstazu svih nas koji obožavamo napadački nogomet u kojem pucaju obrane kao stara prijateljstva, u kojem čak i najboji vratari prave kardinalne greške (ali nakon hitrog šuta kakvog mogu uputiti samo oni najveći) – i gdje ne znaš što je sljedeće – i kakva nas majstorija čeka!

Majstori i margarite

U odnosu na duel Portugala i Španjolske, dva ranija meča jučerašnjeg dana izgedali su kao siročići. Utakmice velike kao planina po važnosti za naciju oduzele su i ono malo znanja i šarma reprezentacijama Irana i Maroka, pa smo gledali napornu utakmicu punu prekršaja, prekida, loših pasova, nabijanja i valjanja po terenu. Ispalo je da su se oni koji su se više valjali, Iranci, bolje školovali kod talijanskih majstora, a i bogovi nogometa su ih pogledali, pa su sretnim autogolom poveli na tablici grupe B.

 I još su tamo! Prvi u skupini ispred Portugala i Španjolske, mora da je jutros raja u Iranu ponosna i ispija jutarnji čaj ili kavu s velikom dozom optimizma, razglabajući o tome može li se uzeti barem bod Portugalu. Ili Španjolskoj. Snovi nisu zabranjeni, no usporediti njihovih 96 minuta sa 94 minute nogometa Portugala i Španjolske je gotovo pa zločin. Druga igra u potpunosti. Kao vjetar u leđa onima koji smatraju da će Svjetsko prvenstvo sa 48 reprezentacija biti potpuni smor za sve gledatelje.

Smoritelji na kvadrat!

Smarali su, bome, i Urugvaj i Egipat. Kad 90 minuta utakmice prođe u iščekivanju toga hoće li Hector Cuper u iguru ubaciti Mohammada Salaha ( a nije!), dok se na terenu sporo izmjenjuju urugvajska jalovost i egipatska nedozrelost, onda znate na čemu smo.

Talijanski poučak (nisu na Mundijalu, ali njihov duh živi!) opet se pokazao efikasnim, jer je Urugvaj utjerao loptu u mrežu u 90', nakon sjajnog skoka igrača Atletica iz Madrida (aha, još jedna pro – talijanska ekipa!) i inače sjajnog, ali samozatajnog stopera Jose Giemeneza.

 Čitava utakmica za jedan kasni gol, to je krasilo obje jučerašnje rane utakmice – a jedini poučak koji izvlačimo iz svega je kako je Urugvaj ostario i kako u njima nema više onog starog špirita. Dobro hajde, možda se stare kosti tek imaju zagrijati, ali prva utakmica ne pokazuje kako bi Urugvaj mogao dogurati daleko.

Je li Suarez zaboravio zube?

I da, poučak broj dva– ne dajte Suarezu loptu za zadnji pas, jer ga neće dati! Ne samo zato jer je poslovično sebičan, nego u zadnje vrijeme i ne može ili ne zna, jer ga je Barcelona razmazila, a on zato postao nekako spor i užasno predvidljiv.

Gdje je onaj stari Suarez koji je „grizao kao lud“ i koji je u Liverpoolu i pucao i davao zadnje pasove u krugu od trideset metara? Sada više sliči na neku kombinaciju hitrosti Higuaina i tehnike Maria Gomeza.

I da, da se vratimo glavnom zaključku – Europa na jednu stranu, svi ostali na drugu, a vidjet ćemo danas jesu li Argentinci spremni za upasti među ove prve, skupa s Brazilom, i eventualno – Kolumbijom. Urugvaj izgleda preveć tromo za elitu, što nije ni čudo, s obzirom da čak 13 igrača igra već treće SP zaredom! A Tabares, njihov izbornik, doima se kao da je vodio Urugvaj s klupe  još davne 1950.!